Na našoj farmi ljeto se računa u litrima. Šezdeset i dvije krave, dvije muže na dan, cisterna iz mljekare u Prijedoru svakog jutra u šest, i čovjek koji nijednom nije zakasnio na sastanak s tom cisternom. To je moj muž Pavle Obradović. Imao je pedeset dvije godine, ruke kao lopate i povjerenje u cijeli svijet, osim u banke. Ja sam imala trideset osam, vodila sam njegove knjige i svake večeri gledala kako se sunce spušta niz Kozaru, a ništa se nije dešavalo. Imala sam sve što žena na selu može poželjeti, i nisam znala šta mi nedostaje, pa nisam imala ni kome reći.
Pavle me volio onako kako je volio zemlju, s poštovanjem i bez pitanja. Za večerom je pričao o cijeni mlijeka i o kvaru na mužilici. Kad bih ga upitala je li sretan, rekao bi: "Pa ništa mi ne fali", i bio bi iskren. Ponekad sam mu zavidjela na tome, a ponekad sam ga mrzila zbog toga, i oba osjećanja sam nosila u sebi kao dvije šolje koje se ne smiju prosuti.
U kući nas je bilo četvero. Naš sin Rastko, petnaest godina, pametan dječak koji je pao matematiku i engleski i dobio popravni za kraj augusta. Olgica Gavrić, kći Pavlove pokojne sestre, devetnaest godina, koja je kod nas živjela od svoje dvanaeste. Radila je u mljekari, učila za prijemni na fakultet i govorila malo, kao neko ko je naučio da je bolje ne tražiti. I ja. Oni su ljeti dolazili i odlazili, a ja sam ostajala, kao namještaj.
Prve sedmice jula pojavio se Radoje Pilipović. Pavle ga je našao preko oglasa u Banjoj Luci: student matematike, dvadeset četiri godine, da za pet sedmica spremi Rastka za popravni. Stigao je autobusom do sela, s ruksakom i mokrom košuljom, jer je pješice prešao dva kilometra od stanice. Za prvom večerom jeo je malo i pitao kako se zove svaka krava u štali. Pavle je bio oduševljen. Ja sam gledala u tanjir, jer sam shvatila da me nijedan muškarac nije dugo ništa pitao o stvarima koje ne služe ničemu.
Časovi su bili na verandi, ispod loze. Radoje je Rastku objašnjavao razlomke jabukama, a jednačine rijekom Sanom, koja se, kako je govorio, ponaša kao nepoznata: prvo je ne vidiš, pa je shvatiš. Rastko se smijao, što se mjesecima nije dešavalo. Ja sam sjedila na drugom kraju verande i radila fakture. Ili sam ih držala u ruci. Treći dan primijetila sam da već dvadeset minuta gledam isti red i da znam napamet svaku riječ koju je Radoje izgovorio.
Počela sam ručak spremati ranije i drukčije. Pekla sam pitu sa sirom koju nisam pekla godinama, stavljala čist stolnjak na verandu, poslije podne mijenjala bluzu i govorila sebi da je vruće. Pavle je jedne večeri pohvalio pitu i rekao da bi je trebalo češće. Rastko je pogledao u tanjir. Nisam znala da dječaci od petnaest godina vide sve i samo čekaju da neko odrasli pogriješi naglas.
Dolazio je i Ramo Orlović, veterinar, stari prijatelj kuće, koji je nedjeljom pregledao stoku i ostajao na ručku. Imao je pedeset godina i naviku da svaku misao zamota u šalu. Gledao me je ponekad predugo, a onda bi rekao nešto o teletu. Nisam to shvatala ozbiljno. Nikad mi nije palo na pamet da čovjek koji se šali isto toliko toga skriva.
Krajem jula brale smo šljive, Olgica i ja, i Radoje je došao da pomogne. Penjao se na stepenice, tresao grane, i šljive su padale oko nas kao mala kiša. Olgica se smijala glasno, kako je ja nikad nisam čula. Pružila mu je korpu i on joj je nešto rekao, tiho, a ona je pocrvenjela do ušiju. Stajala sam ispod drveta s rukama punim šljiva i prvi put sam osjetila nešto što nisam znala imenovati. Bilo je oštro i ružno. Zvalo se ljubomora.
Te noći nisam spavala. Ležala sam kraj Pavla i slušala kako diše, mirno kao čovjek koji je cijeli život radio ono što treba. Pitala sam se šta se to dešava u meni. Nisam ništa uradila. Radoje mi nije rekao nijednu riječ koja se ne bi mogla izgovoriti pred cijelom kućom. Ali sjetila sam se kako je jednom, kad sam prolazila, podigao pogled s Rastkove sveske i nije ga odmah spustio. Ta sekunda bila je najduža u mom ljetu.
Nekoliko večeri kasnije, kad su svi otišli na spavanje, našla sam Radoja na stepenicama verande kako sluša radio sa slabim signalom. Upitala sam ga zašto je izabrao matematiku. Rekao je da je odrastao u malom selu kraj Bihaća, da mu je majka prala tuđe stepenice, i da mu se u brojevima sviđa to što nikoga ne pitaju čiji je sin. Ispričala sam mu da sam u gimnaziji svirala harmoniku i da sam jednom bila prva na takmičenju u Doboju. Nasmijao se i upitao zašto je više ne vadim iz ormara. Nisam znala šta da mu odgovorim. Kasnije sam harmoniku našla ispod ormara, ali je nisam dotakla.
Sutradan sam našla Olgicu u kuhinji kako šije dugme na košulji. Bila je to Radojeva košulja. Pitala sam je, mirno, ima li nešto što bi htjela da mi kaže. Rekla je da nema. Rekla je to prebrzo. Onda je digla pogled i pogledala me pravo, i u tom pogledu nije bilo ni straha ni prkosa, nego samo umor, kao kod nekoga ko zna da je već osuđen, samo još ne zna kada. "Teta Olivera", rekla je, "ja ništa ne radim." Znala sam da govori istinu. To je bilo najgore.
Idućeg jutra, u pet, zatekla sam Olgicu u štali kako sama muze prvu kravu, mada joj taj posao nije bio na redu. Ruke su joj bile mirne, a oči crvene. Nisam ništa rekla. Dugo sam stajala na vratima i gledala je, i prvi put mi je bilo jasno da ova djevojka, koju sam sedam godina hranila i pratila na roditeljske sastanke, više nije dijete. Imala je nešto što ja nisam imala: nije se pretvarala da to nema.
Ramo je došao u nedjelju sa sirom i novostima. Poveo me u dvorište, kao da će mi pokazati neku životinju, i rekao da bi trebalo nešto uraditi s Olgicom. Da je u godinama, da je pametna, a da će joj život proći u mljekari. Ranko Mirković, komšija s one strane potoka, udovac od pedeset pet godina, s najvećom farmom u općini, raspitivao se za nju. "Ozbiljan čovjek", rekao je Ramo. "Ima kuću, ima traktor, nema strasti. Njoj bi to bilo dobro." Slušala sam ga i znala sam, jasno kao dan, šta radim. Rekla sam: "Razgovarat ću s njom."
Razgovarala sam. Rekla sam Olgici da je Ranko pošten, da je kuća u Čelinovcu lijepa, da bi joj bilo lakše nego ovdje. Gledala je u pod. Pitala je da li to želim ja ili Pavle. Rekla sam da to želim za njeno dobro. Tada je podigla glavu i rekla ono što nikad ne bih očekivala: "Teta Olivera, vi to ne radite za moje dobro." Nisam odgovorila. Nije ni čekala. Izašla je iz kuhinje, a ja sam ostala da gledam njenu šolju na stolu, kao dokaz.
Prvog augusta išla sam do mlina na Sani, jer sam znala da će Radoje sa Rastkom tamo praviti mjerenje brzine vode. Dječak je trčao uz obalu sa štopericom. Radoje je stajao kraj mene. Rekla sam mu da bi trebalo da bude oprezniji s Olgicom, da je djevojka osjetljiva. Nasmijao se kratko. "Gospođo Olivera", rekao je, "ja Olgicu gledam kao mlađu sestru. A vi to znate." Nisam odgovorila. Rijeka je bila smeđa i mirna. "Odlazim u petak", rekao je. "Prije roka. Javit ću Pavlu da je Rastko spreman." "Zašto?" upitala sam, i glas mi je zadrhtao. Pogledao me je, ne s prijekorom nego s nečim težim, s nježnošću, i rekao: "Zato što više ne znam gdje da gledam na toj verandi."
Nijedan od nas nije ništa dodao. Nije bilo dodira, nije bilo riječi koja bi se mogla izgovoriti naglas na tuđem sprovodu, a ipak smo oboje znali da je sve rečeno. Vratila sam se kući putem kroz kukuruz i pjevala sam u sebi neku staru pjesmu iz Bosanske krajine, ne sjećam se koju. Kad sam stigla do kapije, sjela sam na klupu i plakala. Tek tada.
Uveče je došao Ramo, bez šale. Sjeo je na verandu i rekao mi da je cijelo ljeto gledao šta se dešava. "Ne tebe", dodao je brzo, "nego ono što ti ne vidiš." Rekao je da me voli petnaest godina. Da se šali jer bi mu inače izletjelo. Da nikad nije htio ništa, samo da bude blizu. "A ti si cijelo ljeto gledala kroz mene", rekao je, "kao kroz prozor, prema tom dječaku." Nisam imala šta reći. Nikad nisam bila toliko posramljena, niti toliko zahvalna nekome ko me je pogledao kakva jesam.
Tada je s vrata kuhinje progovorio Pavle, a ja nisam znala koliko dugo stoji tamo. Nije vikao. Nikad ne viče. Rekao je tiho: "Ramo, idi kući." Ramo je otišao. Pavle je sjeo na njegovu stolicu i dugo gledao ruke. "Rastko mi je rekao da plačeš nad fakturama", rekao je. "Ja nisam čovjek za riječi, Olivera. Ali ne misli da ne vidim." Pogledala sam ga, i ispostavilo se da me taj čovjek, za kojeg sam vjerovala da ne zna ništa, poznaje bolje nego ja sebe. "Zar ti nije stalo?" prošaptala sam. "Stalo mi je", rekao je. "Zato šutim."
Te noći sam ležala kraj Pavla, a zid prema Olgičinoj sobi bio je tanak. Čula sam je kako se okreće. Zamišljala sam da razgovaramo, da joj kažem sve, da me zagrli. Nijedna nije izgovorila ni riječ. Ujutro sam joj na stolu ostavila šolju kafe s dvije kocke šećera, kako je voli, i to je bio cijeli moj zahtjev za oproštaj.
Radoje je otišao u petak, autobusom od devet. Rastko je plakao, Pavle mu je stisnuo ruku i dao teglu meda za put. Olgica je došla na stanicu u posljednjem trenutku s vrećicom šljiva. Pružila mu ih je bez riječi, a on ih je uzeo i rekao nešto što nisam čula. Autobus je krenuo. Ona je stajala dok nije nestao iza zavoja. Ja sam ostala u autu s rukama na volanu, jer nisam imala hrabrosti izaći.
Rastko je u septembru položio oba ispita. Olgica je upisala fakultet u Banjoj Luci i sa Pavlom otišla da traži sobu. Ranko Mirković je, kad mu je Pavle rekao da od svega neće biti ništa, samo kratko kimnuo i poslao na dar dva kila sira. Ramo nije dolazio sedmicu, pa dvije, pa je u oktobru došao pregledati telad, ni jednom riječju ne spominjući ljeto.
U posljednjoj sedmici oktobra sjedili smo Pavle i ja za stolom. Prvi put nakon mnogo godina nije pričao o cijeni mlijeka. Upitao me šta bih voljela raditi. Ne šta moram, nego šta bih voljela. Rekla sam da ne znam. "Onda ćemo zajedno saznati", rekao je. Nisam odmah odgovorila, jer mi je bilo teško disati. Napolju je padala kiša po Kozari, a na verandi je na ploči, koju nikad nismo skinuli, još stajao krivi Radojev razlomak, napisan kredom. Nisam ga obrisala.
