Kasib je mastionicu kupio prije tri godine na Ferhadiji, od starca koji je tvrdio da je pripadala jednom travničkom kadiji. Bakar, tamnozelen na rubovima, a na poklopcu urezana grana ruže. Poklonio ju je Kaniti one večeri kad su se zaručili, i ona se nikad nije pretvarala da joj treba mastionica. Držala ju je na stolu pored kompjutera u arhivu gdje je radila, i svaki put kad bi je dotakla, Kasibu bi bilo jasno da je dobro odabrao.
Sajam starina u hali Skenderija održavao se prve subote januara. Kasib je pošao sam, jer je Kanita rekla da ima posla u arhivu do podne. Hodao je između tezgi sa starim satovima, džezvama i fotografijama ljudi koje niko više ne poznaje, i na trećem redu stao je kao ukopan.
Na štandu, između porculanskog tanjira i rđave kvake, stajala je njegova mastionica. Ista grana ruže. Isti zeleni rub. Ispod poklopca, kad ga je podigao, našao je malu ogrebotinu koju je i sam napravio onog dana kad ju je nosio kući.
Vlasnik štanda bio je sijed i uredan starac s naočalama na lancu. Zvao se Ljutvo Vranić. Rekao je da mu je mastionicu ostavila jedna gospođa prošle sedmice. "Mlada, s crvenim šalom", rekao je. "Kaže, doći će po nju prije sajma, ali nije došla."
Kasib nije čuo ostatak. Crveni šal je poznavao. Poklonio ga je prije dvije zime, na istoj Ferhadiji. Pomislio je na sve one subote kad je Kanita bila zauzeta, na telefon koji je okretala ekranom prema stolu, na ono jutro kad je rekla da joj nešto smeta u grlu i da ne želi da priča. Slagalo se. Sve se slagalo, a on nije bio čovjek koji bi pitao.
Kad je podigao glavu, Kanita je stajala na kraju reda, s vrećicom iz pekare u ruci. Vidjela je mastionicu u njegovim rukama, vidjela je Ljutva, i obrazi su joj pobijeljeli. Nije ništa rekla. Pogledala je starca, pa Kasiba, pa opet starca, i ostala šutjeti, kao neko ko je nešto obećao.
Tu šutnju Kasib je čuo glasnije od svega. Spustio je mastionicu na tezgu tako jako da je zazvonila.
"Gospodine", rekao je Ljutvo, ispruživši ruku preko tezge, "ja mislim da je ovdje nesporazum."
"Ruku čuvam za poštene ljude", rekao je Kasib glasno, tako da su se okrenule dvije tezge s jedne i tri s druge strane.
Starac je spustio ruku sporo, kao da je nešto teško. Kanita je stigla do Kasiba u tri koraka. "Pitaj me", rekla je tiho. "Samo me pitaj." "Ne moram", rekao je on. "Sve je na tezgi." Okrenuo se i otišao kroz hodnik prema izlazu, a ljudi su mu se sklanjali s puta.
Kanita je ostala. Ljutvo je rekao da mu je žao i da joj je trebao reći da je poklopac gotov već u srijedu. Pukotina na šarki bila je stara, rekao je, ali on je takve šarke popravljao pedeset godina. Kasibov rođendan bio je u utorak. Kanita je platila trideset maraka za popravak, spakovala mastionicu u papir i izašla iz hale, ali nije potrčala za njim.
U utorak ujutro, na Kasibovim vratima, bila je kutija. U njoj mastionica, poklopac čvrst, a grana ruže izglancana. Nije bilo ceduljice. Kasib je stajao u hodniku dugo, držeći je, a onda je okrenuo telefon i pogledao poruke. Nije bilo nijedne od subote.
Mastionica je danas na polici u njegovom stanu, na vidnom mjestu. Kad god mu neko pruži ruku, makar kolega ili komšija, Kasib zastane pola sekunde prije nego je prihvati.