Đani je došao kući prije Nove godine, na tri dana, i prvi put u životu pozvonio na vrata. Ćamila je stajala u hodniku s brašnom do lakata i nije znala kako da mu kaže da rezervni ključ i dalje visi na ekseru iza vrata, gdje visi već dvadeset godina.

Odrasli su u Koševu, na istom spratu, u dva stana preko puta. Balkone je dijelila samo ograda, a preko ograde su ljeti prebacivali konopac s kantom, pa bi onaj ko je bio gladan jednostavno povukao. Zimi su pravili snjegovića na zajedničkom zidiću, a Ćamila je njegovoj majci nosila bakine hurmašice još dok je imala pletenice. Onda je Đani u oktobru dobio posao u firmi gospođe Vukelje, koja je držala pet planinskih kuća na Bjelašnici. Zvao je nedjeljom, pa petkom, pa više nikako.

Sjeo je za sto i nije skinuo jaknu. Telefon je spustio pored tanjura, ekranom nagore. Probao je hurmašicu i žvakao je kao da je mjeri. "Previše šećera", rekao je. "Moja šefica kaže da se ljudi koji ovako jedu ne pomjeraju s mjesta." Ćamila se nasmijala i upitala ga sjeća li se kako su sankama sletjeli pravo u kontejner ispod Koševskog brda. "Neefikasno", rekao je, kao da čita s papira.

Gledala ga je. Bio je isti, ista obrva s ožiljkom od ograde, ali mu je pogled klizio preko nje kao preko stakla. Nije se ni naljutio, i to je bilo najgore. Trećeg januara otišao je prvim autobusom i nije se okrenuo.

Ćamila je čekala do kraja februara. Njegova majka kazala je da se ne javlja nikome i da pita samo za cifre. Baka je dugo mješala kafu, pa rekla: "Hladan čovjek se ne grije riječima. Nosi mu čaj." Ćamila je zato sipala lipov čaj u termos, u ruksak stavila hurmašice i u subotu ujutro krenula. Autobusom do Hrasnice, pa kombijem uz planinu, kroz snijeg do koljena i vjetar koji je gurao u leđa kao nestrpljiv komšija.

Našla ga je na spratu planinske kuće "Ledenica", u kancelariji sa zamagljenim prozorima. Sjedio je sam ispred ekrana s hiljadu redova rezervacija. Gospođa Vukelja mu je rekla da može kući kad uskladi sve račune do posljednje marke, a računi se nikad nisu slagali, jer ih je ona svako veče iznova mijenjala. Nije podigao glavu. "Sobe nisu slobodne", rekao je. "Ja nisam soba", rekla je Ćamila.

Pokušala je razgovarati s njim, ali je on odgovarao brojkama. Uzela ga je za ruku. Bila je hladna kao kamen s rijeke u januaru. Tada je zaplakala, nije htjela, samo joj je krenulo, i suze su mu pale na dlan. Trgnuo se. "Ovo je slano", rekao je, zbunjeno. Ona je počela pjevati ono što su kao djeca pjevali na balkonu uz konopac, pogrešno i preglasno, nekakvu brojalicu koju je izmislila njegova majka. Đani je prvi put te zime pogledao nju, a ne ekran. Nešto mu se iz oka slilo niz obraz, pa još nešto, i odjednom je plakao kao dječak kojem su ispale sanke.

Niz stepenice sišli su zajedno. Gospođa Vukelja stajala je u hodniku s naočalama u ruci. "Račune ćete mi donijeti u ponedjeljak", rekla je. "Neću", rekao je Đani. Slegnula je ramenima, kao da je to odavno znala, i vratila se u svoju kancelariju.

Vratili su se kombijem do Hrasnice. Čaj u termosu bio je već mlak, pa su ga pili tako. Đani je izvadio hurmašicu iz ruksaka. "Previše šećera", rekao je i uzeo još jednu.