Kasim Karabeg imao je šezdeset osam godina, pilanu na Neretvi i voćnjak iznad grada, i oženio se Kadirom pošto mu je prva žena umrla. Kadira je imala dvadeset sedam. U Konjicu su pričali da ga je uzela zbog voćnjaka, a Kasim je tvrdio da ga je uzela zbog njegovog smisla za šalu, što mu niko nije vjerovao, pa ni on sam.
Dvije godine kasnije oči su mu počele tamniti. Ljekar u Mostaru rekao je da je u pitanju mrena na oba oka i da će ga operisati čim sazrije, a do tada Kasim neće vidjeti ništa. Zato je postao ljubomoran kako samo slijepi znaju biti. Nije puštao Kadirinu ruku ni kad je trebalo prelaziti dvorište, a kad bi izašla u dućan, sat vremena kasnije pitao bi je, držeći se za dovratak, ko je bio u dućanu.
Kristijan, momak koji je radio u voćnjaku, bio je visok dvadesetdvogodišnjak sa starom kapom i lošom navikom da gleda u zemlju kad je Kadira blizu. Kadira je u početku mislila da je glup. Onda je primijetila da on gleda u zemlju samo kad ona gleda njega.
U augustu, tri dana poslije operacije, Kasim je poslije podne sjedio ispod stare kruške, a Kadira je pored njega prala šljive. Odjednom je rekla da bi pojela jednu krušku, baš s najviše grane. Kasim je rekao da pošalje Kristijana. Kristijan je stajao iza ograde i već je znao da će doći. "Ne mogu ja sama gore", rekla je Kadira. "Kristijane, podigni me."
Kristijan ju je podigao do prve grane, a ona se popela do druge, i tamo su ostali. Kasim je, sjedeći ispod, čuo samo šuškanje lišća i tihe riječi koje nije razumio. Ono što bi vidio da je mogao vidjeti, bilo je jedno lice blizu drugog i dvije ruke koje ne znaju gdje bi. Doktor je obećao da će mu se vid vraćati postepeno, kroz sedmicu, uz kapi koje je Kadira svako jutro stavljala u njegove oči. Doktor nije pomenuo kruške. Kasim je, bez ikakvog razloga, podigao glavu. Kroz zelenu maglu, prvo mutno, pa sve jasnije, vidio je najprije krošnju, zatim dvije noge u cipelama koje je sam kupio, a onda i lice svoje žene na dlan od lica njegovog momka.
"Kadira!" viknuo je. "Šta ti to radiš s Kristijanom na mojoj kruški?" Kristijan se strovalio s grane i pao u travu, Kadira se uhvatila za deblo. Za tri sekunde na njenom licu nije bilo ništa, a onda je bilo sve potrebno. "Kasime", rekla je glasom žene koja je upravo spasila nekome život, "gledaš!" "Vidim da gledam, vidim i šta sam gledao!"
"Ne, ti gledaš zbog mene. Doktor je rekao, a ja sam čula, da ti vid može pomoći samo jedno: nagli potres. Jak šok. Rekao je da kapi neće biti dovoljne ako te neko ne uznemiri u pravom trenutku." Kadira se spustila s grane, otresla suknju i stala pred njega. "Zato sam se popela. Zato sam zamolila Kristijana da me podigne. Znala sam da ćeš me čuti, da ćeš se uzbuditi. Nisam se pazila, ali nisam mislila na sebe nego na tebe."
Kasim je dugo gledao sad već jasnu ženu, travu, krušku i Kristijana koji je ustao i otresao koljena. "Ali ja sam vidio", rekao je polako, "dva lica." "Naravno", rekla je Kadira. "Ti si još slabo vidio, prvi dan poslije kapi. Ljekari kažu da se poslije operacije najprije vidi dvostruko." "Zar?" "Naravno." Kasim je zatvorio jedno oko, pa drugo. Pogledao je krušku. Sa zadovoljstvom je primijetio da je grana na kojoj je vidio njih dvoje sada zaista prazna. "Kristijane", rekao je, "ti idi u pilanu. Ostaješ tamo do jeseni."
Te večeri Kasim je sjedio pred kućom i gledao Kadiru kako sprema večeru. Izgledala je baš onako kako je pamtio. Kadira je nosila pladanj prema stolu, a on je odlučio da ono što je vidio nije vidio. Doktor je, uostalom, rekao da će mu se vid vraćati postepeno. Nije rekao da će se vraćati i razum.