Kadrija Zečević imao je pedeset i tri godine, najbolje ruke u Stocu i ženu od dvadeset i osam. Kerima je za njega bila premlada, preglasna i prelijepa, a čaršija je to znala bolje od njega. Po kafanama su se pitali ko je čovjeku dozvolio da uzme takvu ženu i ko će joj praviti društvo dok on šije. Kadrija je tri mjeseca slušao to uz kafu, a četvrtog jutra uzeo torbu, rekao Kerimi da putuje u Sarajevo po kožu i da će se vratiti kad se stvari smire, i nije se javio.
Kerima je otvorila radnju sama. Prvih dana došao je Ljuban, pekar iz susjedne ulice, s burekom u papiru i s osmijehom koji je trebao značiti više nego što je značio. "Žena bez muža treba nekoga da joj kaže da je lijepa", rekao je. "Žena bez muža treba mušterije koje plaćaju potplate", rekla je Kerima. "Ti mi duguješ sto dvadeset maraka za čizme, a burek možeš ponijeti kući." Ljuban je otišao, dug je platio u utorak.
Poslije njega dolazio je Krunoslav, činovnik iz općine, u košulji koja se pegla svako jutro. Donosio je cipele koje nisu bile pokvarene. "Ovo je vaša treća popravka ove sedmice", rekla je Kerima, "a đon vam je ostao kao novi. Idite kući i dajte nogama odmora." Kad je pokušao nešto reći o muževima koji ostavljaju žene, pogledala ga je tako da je zaboravio rečenicu i ostavio cipele.
Poslije nekoliko mjeseci, jedne subote kad je Bregava bila puna, na vrata je ušao stranac. Imao je naočale s debelim okvirima, sijedu bradu i kaput za koji se činilo da pripada nekom većem čovjeku. Predstavio se kao Kamil, trgovac kožom iz Sarajeva, i rekao da je u Stocu prenoćio i da je čuo jednu priču. "O postolaru koji je ostavio ženu da joj se čaršija smije", rekao je. "Kažu da je bio budala. Kažu da je ona bila nevjerna."
Kerima je ostavila šilo i podigla pogled. "Ko kaže?" "Ljudi." "Ljudi kažu mnogo toga", odgovorila je, "a kad treba platiti račun, nikoga nema." Skuhala mu je kafu i sjela. "Moj muž nije budala. Ima ruke koje bi iz kamena napravile papuču, a srce mu je u džepu na nogavici, gdje ga niko ne vidi. Odlazak nije znak ljubavi, ali ni znak mržnje. Ja sam ga pustila jer sam mislila da će se vratiti." Stranac je gledao u šoljicu. "A ako ne dođe?" "Onda ću naučiti hodati bez njega."
Govorila je dugo, o njegovim jutarnjim navikama, o tome kako pjevuši dok reže đon i kako ne priznaje da mu je hladno. Stranac je mijenjao mjesto na stolici, kašljao i jednom skinuo naočale da obriše oči. Kad je ustao da plati, Kerima je izvukla iz ladice nedovršenu cipelu, onu koju je Kadrija ostavio na kalupu prije osam mjeseci.
"Završila sam je prošle sedmice", rekla je. "Čuvala sam je za nekoga ko bi mogao znati kome pripada." Stranac je uzeo cipelu i dugo je okretao u rukama. "Kako si znala?" upitao je, a glas više nije bio sarajevski. "Prvog trena. Niko drugi ne drži šolju za dno kao da se boji da će mu pobjeći." Kadrija je skinuo bradu, koja je bila pričvršćena trakom, i spustio je na sto kraj cipele.
"Mogla si me prijaviti čaršiji", rekao je. "Mogla sam", rekla je Kerima. "Ali ona vas ionako nije zaslužila." Zatvorila je radnju prije vremena, a komšije su sutradan pričale da je iz Zečevića kuće cijelu noć dopirao smijeh, što u Stocu, vjerujte, niko nije mogao objasniti.