Zdenko Vrabac je u pedeset prvoj godini odlučio da više nije kamenorezac. Firma za kamen i pločice u Cimu radila je dobro: dvije hale, osam kamiona, ugovori s hotelima sve do Neuma. Ali na njegovom stolu, pored faktura, sada je stajao i raspored časova. Ponedjeljkom je dolazio Zvonko Mehinović, učitelj lijepog ponašanja, utorkom jedan gospodin za dikciju, četvrtkom mladić za "svjetsku kulturu", koji je pola sata pričao o sirevima.

Zvonko je bio najbolji. Zdenku je rekao da mu je glas baršunast, iako je Zdenko zvučao kao kamion na šljunku. Rekao je da mu je držanje gotovo plemićko. Za svaku takvu rečenicu izdavao je račun, a poslije svake uzimao na zajam stotinu maraka "do prvog u mjesecu, gospodine direktore". Do prvog nikad nije dolazilo. Jednom mu je rekao da pravi gospodin nikad ne gleda na sat, pa je Zdenko tri sedmice kasnio na sastanke s dobavljačima i nije shvatio zašto ga više niko ne zove prvi.

Žena Zilha gledala je to s kuhinjskog praga, s kašikom u ruci. Rekla je samo jednom da je Zdenko i prije bio dovoljno dobar čovjek, onaj koji je pitao hoće li kafu. "Ne razumiješ", rekao je on. "Ne želim da me smatraju dobrim. Želim da me gledaju."

Kćerka Zorana imala je dvadeset sedam godina, posao u gradskoj biblioteci i momka Vinka Ćosića, koji je predavao historiju u srednjoj školi u Čapljini. Zdenko ga je primio jednom, uz šalice iz servisa, a poslije rekao ženi da zeta traži iz boljeg miljea. Vinko je upitao šta je tačno bolji milje. "To bi ti rekao moj učitelj", rekao je Zdenko, "ali sad je zauzet."

U subotu je bila večera privrednika u hotelu kod Starog mosta. Zdenko je kupio odijelo od osam stotina maraka i stavio ružičastu maramicu u džep. Zvonko ga je uvježbao da nazdravi na francuskom, pa je on ustao pred dvjesto ljudi i rekao nešto što je trebalo značiti "u zdravlje", a čulo se kao "u zdravo". Neko se zakašljao. Neko drugi nije izdržao. Kad je zamolio konobara da mu donese "krastavac iz Pariza", smijali su se i oni koji su služili. Zilha je skinula naočale i dugo ih brisala, što je kod nje značilo da se ne smije. Zorana je spustila pogled na tanjir i ostala tako do deserta.

Kući je Zilha ćutala sve dok Zdenko nije sjeo na ivicu kreveta i prvi put u godinu dana ostao bez riječi. Onda je rekla da je ne muči večera. Muči je Zvonko. Iz torbe je izvadila fotokopije: Zvonko Mehinović nije predavao ni na jednom univerzitetu, nego je radio u prodavnici odjeće u Splitu, a Zdenku je mjesečno naplaćivao koliko radnik zaradi za tri mjeseca.

Zdenko je dugo ćutao. Onda je pitao ko joj je to donio. "Zorana, iz biblioteke", rekla je Zilha. "I zvala je Vinkovog ujaka u Zagreb, profesora književnosti. Dolazi sutra na ručak."

Profesor Ćosić stigao je u sivom sakou, s knjigom pod miškom. Pojeo je sve što je Zilha skuhala, pohvalio dolmu i rekao Zdenku da mu se u subotu dopalo što je jedini za stolom govorio iz srca. Zdenko je pocrvenio i dozvolio Vinku da ostane na kafi. Kad je Zilha iznijela kolače, Vinko je uzeo viljušku koju je znao, onu najmanju, i Zorana mu je ispod stola stisnula ruku. Zdenko je Zvonka poslije toga nazvao samo jednom, da mu kaže broj računa na koji treba vratiti pozajmice.