Hasib Čolaković bio je ljubomoran na sve što diše i na ponešto što ne diše. Na pekara, jer je Hanifi davao hljeb s dodatkom. Na poštara, jer je prerano zvonio. Na ogledalo u hodniku, jer ga je ona češće češljala pred ogledalom nego pred njim. Već tri mjeseca provjeravao je njen telefon i pratio je do pijace na Maloj Tepi, u kapi navučenoj na oči, uvjeren da ga niko ne vidi. Cijela ulica ga je viđala. Komšinice su mu mahale s balkona, a on je mahao natrag, uvjeren da je to samo ljubaznost.
U subotu je Hasib otišao u kafanu kod Bunara, da, kako je rekao, malo odmori budnost. Vratio se u dva poslije ponoći, noseći cipele u ruci i miris rakije kroz cijelu ulicu. Hanifa ga je čula još od ugla. Ustala je, obukla kućni ogrtač, zaključala kapiju iznutra i ostavila ključ u bravi s unutrašnje strane, tako da njegov nije mogao ući ni da hoće.
Prvo je pokucao pristojno. Zatim manje pristojno. Hanifa se pojavila na prozoru prvog sprata. "Ko je to?" "Tvoj muž", rekao je Hasib dostojanstveno, držeći se za kapiju. "Moj muž je u krevetu od jedanaest", rekla je ona. "Vi ste neko ko miriše na rakiju i na tuđu kuhinju." "Hanifa, otvori, ili ću otići mami u Čapljinu!" "Ako ste vi ičiji sin, idite njoj."
Tada je Hanifa otvorila prozor do kraja i povisila glas. "Komšije!" viknula je. "Eno ga opet! Svake subote dolazi u ovo doba, a danas još ima obraza da lupa na kapiju kao da je ovo njegova kuća! Pitajte ga gdje je bio! Miriše na tuđi parfem!" Hasib je zinuo. "Lažeš! Bio sam u kafani!" "U kafani, naravno", odgovorila je Hanifa, tako nježno da se čulo na drugom kraju ulice. "Svaki put u kafani."
Na prozorima su se redom palila svjetla. Hata s suprotne strane ulice izašla je na balkon u dugom ogrtaču i rekla da je to sramota. Idriz, trgovac s ugla, u papučama i potkošulji, tvrdio je da je to prije sedmicu dana vidio Hasiba kako se s nekom ženom smije ispred pekare. Hasib je viknuo da je to bila njegova tetka. "Tetke se ne smiju tako", rekla je Hata. "Moja se smije", rekao je Hasib. "Molim te, Hanifa, otvori." Glas mu je bio tanji nego što bi htio.
"Šta si me to tri mjeseca pratio do pijace?" upitala je Hanifa s prozora, sad već sasvim tiho, kao da razgovaraju sami. "Mislila sam da ti nešto fali." Hasib je šutio. Ulica je šutjela s njim. Neko je negdje kihnuo. "Obećavam", rekao je napokon. "Neću ti više gledati telefon. Neću te više pratiti. Neću više ni kapu nositi." "A kafana?" "Kafana ostaje", rekao je on, i neko je na balkonu zakikotao. "Ali ću se vraćati prije ponoći."
Hanifa je dugo gledala dolje, a onda je sišla, polako, i okrenula ključ. Kapija se otvorila uz škripu koju je cijela ulica poznavala. Hasib je ušao pognute glave, nesiguran na nogama, i zaustio da kaže još nešto. Ona mu je stavila prst na usne i rekla da ga je ulica čula dovoljno za jednu noć.
U ponedjeljak ujutro Hanifa je krenula na pijacu. Na uglu je zastala i pogledala preko ramena. Hasib je stajao pred pekarom, bez kape, i pravio se da gleda cijene. Nije krenuo za njom. Samo je podigao ruku, kao čovjek koji pozdravlja nekoga koga poznaje prvi put. Hata je iz svog prozora povikala: "Dobro je, Hanifa. Ako opet zakasni, samo nam kucni."