Velibor Ristić napunio je pedeset godina u utorak, sredinom maja, i Narodno pozorište proslavilo je to tako što mu je ime ispisalo iznad ulaza slovima visokim metar. Poslije predstave bila je večera u jednom restoranu na Ferhadiji, sa zdravicama, kolegama koji su plakali u pravim trenucima i porukom iz ministarstva koju je pročitao direktor. Kući na Mejtaš vratio se poslije dva, s naručjem cvijeća koje je ostavio u kadi. Na komodi u hodniku, među rođendanskim čestitkama, ležala je debela koverta bez adrese pošiljaoca, s njegovim imenom ispisanim kosim, nepoznatim rukopisom. Bio je previše umoran da je otvori.
Ujutro je došla Kosara, žena koja mu je petnaest godina čistila stan i jedina se nije divila njegovom glasu. Dok je stavljala kafu, pitala je gdje je ove godine jorgovan. Svakog rođendana, rano ujutro, pred njegovim vratima osvanuo bi buket bijelog jorgovana, bez kartice, i Kosara ga je stavljala u plavu vazu u hodniku. Velibor se odavno prestao pitati od koga. Neka obožavateljica, mislio je, kakvih je bilo mnogo. Ove godine pred vratima nije bilo ničega. "Možda je ostarila", rekao je i slegnuo ramenima. Onda je otvorio kovertu.
Unutra je bila kratka poruka na listu iz bloka i pedesetak stranica istrganih iz školske sveske, na linije, ispisanih s obje strane. Poruka je glasila: "Poštovani gospodine Ristiću, moja sestra Tanja umrla je dvanaestog aprila na Koševu. Zamolila me da vam ovo pošaljem za rođendan, ni dan ranije. Nisam čitala. Vlasta." Ispod je bio broj telefona. Velibor je počeo čitati stojeći, kod prozora. Kad je došao do treće stranice, sjeo je. Kafa se ohladila, a Kosara je usisavala oko njegovih nogu kao oko komada namještaja.
Ne sjećaš me se, počinjalo je pismo. Nemoj se truditi, nisi ti kriv, i ne pišem da bih te za išta krivila. Pišem jer ću za nekoliko sedmica biti mrtva, a ne želim otići a da bar jedan čovjek ne zna ono što sam ja znala dvadeset četiri godine. Imala sam devetnaest godina kad si se doselio u stan preko puta našeg, u Čengić Vili, s dvije kutije knjiga, gitarom bez žica i kaputom koji ti je bio prevelik. Ti si imao dvadeset šest. Od tog dana nije prošao nijedan u kojem nisam mislila na tebe. Pokušala sam. Nije išlo.
Kroz zid sam slušala kako učiš tekst. Hamleta, pa Platonova, pa onog seljaka iz Kočića, i naučila sam ih bolje od tebe, jer sam ti u sebi suflirala svaki put kad bi zapeo. Nosila sam ti poštu kad bi je poštar ostavio kod nas. Jednom si mi rekao "hvala, mala" i zatvorio vrata, a ja sam to hvala nosila sa sobom cijelu sedmicu. Mama je šila za pola Čengić Vile i govorila da glumci nisu ljudi nego vremenska prognoza. Kupovala sam karte od stipendije i sjedila u Kamernom teatru, u sedmom redu, uvijek na istom mjestu. Ti nikad nisi pogledao u sedmi red.
Godinu kasnije odselio si se na Mejtaš, u stan u kojem i danas živiš. Poslije dvije godine prišla sam ti u foajeu poslije premijere, i ti si me pogledao kao da me vidiš prvi put. Pitao si kako se zovem. Pet večeri smo hodali od Skenderije do Vilsonovog šetališta i nazad. Kupio si mi kestene kod Skenderijskog mosta i rekao da imam lice za neme filmove. Pričao si o ulogama koje ćeš igrati, a ja sam znala sve tvoje uloge napamet i šutjela, da me to ne oda. Pete večeri ostala sam kod tebe do jutra. Ujutro si otišao na turneju u Ljubljanu i rekao da ćeš me nazvati čim se vratiš.
Nisi nazvao. Ne ljutim se. Poslije Ljubljane došao je Zagreb, pa film, pa ona glumica iz novina, i ja sam sve to pratila iz sedmog reda i iz novina. Ja sam imala biblioteku u Hrasnom, gdje sam radila dvadeset godina, i mamu, koja se razboljela, i jedan jorgovan u bašti naše zgrade, koji sam posadila one jeseni kad si se odselio. Mama je umrla, a jorgovan je ostao, i ja s njim. Svakog maja, za tvoj rođendan, rezala sam mu grane i nosila ih na tvoja vrata, rano, prije nego što se probudiš. Nisam stavljala karticu. Šta bih napisala? Da sam to ja? Ti nisi znao ko sam ja.
Prije pet godina čekala sam te ispred pozorišta, poslije Ujka Vanje. Bilo je hladno, imala sam bež mantil i program u ruci. Uzeo si ga, nasmijao se onako kako se smiješ svima i pitao: "Kome da napišem?" Rekla sam: "Tanji." Napisao si "Tanji, s ljubavlju", potpisao se i već gledao preko mog ramena u sljedeću ženu s programom. Nisam ti zamjerila. Otišla sam kući pješke, sve do Hrasnog, i cijelim putem sam se smijala, ne znam ni sama čemu. Taj program mi i sad stoji na noćnom ormariću.
Pišem ti iz sobe na Koševu, s prozorom prema Barama, što je, priznaćeš, loša režija. Doktori su ljubazni i ne lažu mi, a to je više nego što sam tražila. Na prozoru mi je grana iz bašte, još s pupoljcima. Vlasta misli da pišem testament. Zamolila sam je da ti ovo pošalje tek za rođendan, da ne moraš odlučivati hoćeš li doći na sahranu. Ne tražim ništa. Ne moraš me se sjetiti. Samo, ako ikad, dok igraš, pogledaš u sedmi red, dvanaesto mjesto, znaj da je ono moje i da je prazno samo zato što više ne mogu doći. Tvoja Tanja, iz stana preko puta.
Velibor je spustio posljednju stranicu i pokušao se sjetiti. Čengić Vilu je pamtio: zgradu s pokvarenim liftom, vlažnu mrlju na plafonu hodnika, krojačicu preko puta čija je mašina noću kuckala kroz zid. Krojačicu je pamtio. Djevojku nije. Pokušao je s tih pet večeri. Rečenicu o licu za neme filmove, shvatio je s nelagodom, govorio je i drugima. U tim godinama bilo je mnogo večeri na Vilsonovom šetalištu i, stidio se to priznati, mnogo djevojaka koje su ga čekale u foajeu. Turneju u Ljubljani pamtio je po kiši i po lošoj kritici. Potpisa s ljubavlju bilo je hiljade. Nijedan nije imao lice.
Nazvao je broj ispod poruke. Javila se umorna žena. Rekao je ko je, i nastala je tišina u kojoj je čuo da negdje kod nje radi televizor. Rekao je da je dobio pismo. Nije znao šta dalje. Pitao je da li je Tanja dugo bolovala. "Godinu dana", rekla je Vlasta. "Ne brinite, nije vas spominjala. Samo je tražila da joj donesem sveske." Pitao je gdje je sahranjena. "Na Barama", rekla je Vlasta. "Gledala je to mjesto s prozora." Onda je pitao ima li fotografiju. Sat kasnije stigla mu je na telefon: žena od četrdesetak godina, u bež mantilu, na tramvajskoj stanici u Hrasnom, s granom jorgovana u ruci, nasmijana nekome izvan kadra.
Gledao ju je dugo. Uvećao joj je lice s dva prsta, sve dok se nije raspalo u kvadratiće. Gledao je oči, usta, mali bijeli ožiljak iznad obrve. Čekao je da se nešto pomakne u njemu, kao kad glumac na probi čeka da tekst iz glave pređe u tijelo. Ništa se nije pomaklo. Nije je poznavao.
Te večeri igrao je kao i svake druge. Kad je izlazio iz stana, plava vaza stajala je prazna na komodi, i on je nije sklonio. U garderobi je pismo stavio u unutrašnji džep kostima, ni sam ne znajući zašto. U drugom činu, prvi put za trideset godina na sceni, pogledao je u sedmi red. Dvanaesto mjesto bilo je prazno. Gledao ga je sekundu predugo i zaboravio tekst, što mu se nikad ranije nije desilo. Iz suflerske kutije neko mu je šapnuo riječ. Velibor ju je ponovio i igrao dalje, a publika nije primijetila ništa.