Tabla s dolascima pokazivala je da let iz Istanbula kasni pet minuta, i Ismet je to primio kao ličnu uvredu. Na aerodrom u Butmiru došao je dva sata ranije, u tamnoplavom sakou koji je nosio na kćerkinoj svadbi, s buketom bijelih frezija umotanim u celofan. Frezije je naručio u cvjećari kod Pofalića još u utorak, jer Senija voli frezije, a u januaru ih je teško naći. Parkirao je auto koji je jutros oprao, iako je cijeli dan s Igmana padala sitna kiša, i sad je stajao ispred staklenih vrata, s lijeve strane, odakle se najbolje vidi.
Četiri mjeseca Senija je bila u St. Louisu, kod njihove kćerke Melike, koja je u septembru rodila blizance i koja je, kako je Senija rekla na telefonu, bez nje bila izgubljena kao dijete na vašaru. Ismet je ostao sam u stanu u Velešićima. Naučio je uključiti mašinu za suđe, naučio je da se telefon za video poziv drži uspravno i naučio je da se u praznom stanu ruča uz upaljen televizor. Dane je precrtavao crvenom olovkom na kalendaru iz apoteke. Sestri je rekao da danas ne dolazi. Prvo veče je njihovo.
Senija se cijeli život bojala letenja. Kad su prvi put letjeli, prije dvanaest godina, na Melikinu diplomu, držala ga je za ruku od piste do piste, a on se pravio da se ne boji. Od tada je to bio njegov posao: pri polijetanju i slijetanju njena ruka bila je u njegovoj, i on je osjećao kako mu se njeni nokti zarivaju u dlan kad avion propadne kroz oblak. Ovaj put je letjela sama, prvi put, i tamo i nazad. Na telefonu mu je rekla da se nije bojala. Nije joj vjerovao.
Avion je sletio u šest i dvanaest. Na tabli je pisalo Sletio, i Ismet je popravio celofan na frezijama. Prvi su izašli poslovni ljudi s malim koferima, pa jedna porodica iz dijaspore s kolicima punim kesa, pa studenti. Ljudi oko njega grlili su se, plakali, slikali se. Prošlo je dvadeset minuta, pa četrdeset. Traka za prtljag se zaustavila. Senija nije izašla.
Na šalteru za informacije službenica mu je rekla da je na letu bila hitna medicinska situacija i da će svi putnici izaći kad se završi procedura. Ismet je pitao kakva situacija. Rekla je da ne smije reći. Pitao je je li u pitanju žena od šezdeset godina, u bež kaputu. Pored njega je neki čovjek pričao u telefon da su na pisti kola hitne pomoći. Ismet je tri puta nazvao Senijin broj. Telefon je bio isključen. Službenica ga je pogledala onako kako se gleda čovjek kojem se ništa ne smije reći, i Ismet je sjeo na plastičnu stolicu s frezijama u krilu i prvi put u životu pomislio da bi mogao ostati sam.
Izašla je poslije sat i po, s koferom koji se vukao na jednom točku. Bila je blijeda i mirna, s maramom koju on nije poznavao, plavom, američkom. Iza nje su izašla dva policajca i jedna žena u uniformi aviokompanije, koja joj je stisnula rame i vratila se unutra. Kad ju je zagrlio, zagrlila je i ona njega, čvrsto, ali kratko, i on je osjetio da ruke drži kao da su joj hladne. "Šta je bilo?" pitao je. "Mislio sam da si ti." "Meni nije ništa", rekla je. "Jednom putniku je bilo loše. Ispričat ću ti kod kuće." Uzela je frezije, pomirisala ih i rekla da su lijepe. Rekla je to onako kako se zahvaljuje komšinici.
U autu je pričao on. Pričao je o kiši, o novom semaforu na Stupu, o tome kako je sam naučio peći hljeb u mašini i kako mu je prvi ispao kao cigla. Pitao je za blizance, za Meliku, za zeta, a ona je odgovarala tačno i kratko, kao na ispitu, i gledala kroz prozor tramvaje koji su niz Zmaja od Bosne prolazili osvijetljeni i prazni. Jednom ga je dodirnula po koljenu, kad je stao na crveno, i on se tome toliko obradovao da je zaboravio krenuti na zeleno.
U stanu je sve bilo kako je ostavila, samo čistije. Na frižideru je još stajao njen spisak za kupovinu iz septembra, koji nije dao skinuti. Ismet je skuhao bosanski lonac, jer ga je ona uvijek kuhala kad se on vraćao s terena, i postavio sto s bijelim stolnjakom koji se vadi samo za Bajram. Senija je sjela, pogledala stolnjak i rekla da nije trebao. Pojela je pola tanjira. Onda je spustila kašiku i rekla da mu sad mora ispričati, jer neće moći spavati dok ne ispriča.
Čovjek se zvao Ibrahim. Imao je sedamdeset devet godina i trideset ih je proveo u Chicagu, gdje je radio u pekari dok ga noge nisu izdale. Prvi put se vraćao kući, u Sanski Most, da vidi bratov mezar i kuću u kojoj se rodio. U Istanbulu je sjeo pored nje, na sjedište 14B, i odmah joj rekao da se boji letenja i da ne zna zakopčati pojas. Trideset godina je odgađao ovaj let, svake godine zbog drugog razloga. Ona mu je zakopčala pojas. Pričali su o Sani, o krušci karamanki koja je rasla iza njegove kuće i o tome kako se hljeb u Americi ne može jesti drugi dan. Pokazao joj je sliku žene koja mu je umrla prije šest godina. Senija mu je pokazala blizance.
Iznad Hrvatske mu je pozlilo. Rekao je da ga steže, kao da mu je neko spustio kamen na prsa. Stjuardese su donijele kiseonik, kapetan je pitao ima li ljekara među putnicima, ali ljekara nije bilo, nego jedna medicinska sestra iz Zenice, koja je klečala u prolazu i brojala. Ibrahim je tražio Senijinu ruku. Držala ga je za ruku dvadeset minuta, dok su se spuštali, dok je avion skretao iznad Igmana i dok je on prestajao disati. Kad su točkovi dotakli pistu, više nije disao. Nije ga pustila dok nisu došli ljudi iz hitne pomoći. Onda je dala izjavu aerodromskoj policiji i nazvala njegovu bratičnu u Sanskom Mostu, čiji je broj bio zapisan na papiriću u njegovom pasošu.
Ismet je slušao i osjećao kako u njemu raste nešto čega se stidio. Žao mu je bilo čovjeka, naravno. Ali mislio je i na to da je u šest i dvanaest, dok je on popravljao celofan na frezijama, njegova žena držala za ruku drugog čovjeka, pri slijetanju, kad je ta ruka uvijek bila njegova. Da je taj čovjek posljednje na svijetu vidio njeno lice. Da je on četiri mjeseca čekao taj trenutak, prvi pogled kroz staklena vrata, a da ga je ona dala nekome koga je poznavala dva sata. "Nisi morala ostati", rekao je. "Morala sam", rekla je Senija. "Niko drugi nije znao kako se zove."
Ismet je izvadio jednu freziju iz vaze i lomio joj stabljiku među prstima. "Je li ti nešto rekao?" pitao je. "Na kraju." Senija je klimnula glavom. "Šta?" Dugo ga je gledala preko bijelog stolnjaka, i on je u tom pogledu vidio nešto što nije vidio trideset osam godina: mjesto u koje on ne može ući. "To je bilo njegovo", rekla je. "Ne mogu ti to dati."
Te noći zaspala je odmah, okrenuta prema zidu, s rukom ispod jastuka. Ismet je ležao budan i gledao tu ruku. Bila je to ista ruka koju je držao na svadbi, u porodilištu, na dženazi svoje majke. Jednom je pružio prste i dotakao joj zglob, lagano, da je ne probudi, kao da provjerava je li topao. Znao je da je to glupo. Znao je da bi se stidio kad bi ijedan čovjek znao šta misli. Ustao je, otišao u kuhinju i do jutra sjedio pored frezija, slušajući kako dolje, na glavnoj cesti, prolazi prvi tramvaj.
Dženaza je bila sutradan, u Sanskom Mostu. Ibrahimova bratična Zilha nazvala je u osam i rekla da bi joj bilo drago da Senija dođe, jer je ona bila s amidžom kad niko od njih nije mogao. Ismet je vozio tri sata, preko Ključa, kroz maglu koja se nije dizala. Senija je šutjela i držala ruke u krilu. Iza Ključa stali su kod pumpe i on joj je kupio kafu u papirnoj čaši. Popila ju je do kraja i rekla hvala. Kad su stigli pred Ibrahimovu kuću, gdje su se okupljali ljudi, parkirao je uz ogradu i rekao da će sačekati u autu, zbog grijanja. Gledao je kroz vjetrobran kako njegova žena prilazi ljudima koje nikad nije vidjela i kako je jedna starija žena u crnom uzima za obje ruke i ne pušta je. Motor je radio. Frezije su ostale kod kuće, na stolu, u vodi koju niko nije promijenio.