Mentor u sobi za goste

Moj otac je u pedeset trećoj godini otkrio da u sebi ima unutrašnje dijete, i to dijete je bilo gladno. Otkrio je to na seminaru Probudi lava u sebi, u konferencijskoj sali jednog hotela na Ilidži, gdje ga je poslala kardiologinja kad mu je pritisak drugi put skočio preko dvjesta. Kardiologinja je mislila na šetnje uz Miljacku. Otac, vlasnik male firme za klima uređaje na Stupu, otišao je na seminar jer je trajao samo jedan vikend, a vikendom ionako ne radi. S tog vikenda vratio se s knjigom s potpisom, narukvicom od drvenih kuglica i Saninom Tafrom.

Sanin je imao četrdeset godina, bijele patike, lanene košulje i glas kojim se razgovara s uplašenim konjima. Govorio je polako, s pauzama u kojima je čovjek počinjao sumnjati u sebe. Na prvoj večeri kod nas rekao je da kuća ima blokiranu energiju, da se to vidi po tome kako sjedimo za stolom, i da je mamina sarma, iako izvrsna, kuhana iz straha. Mama Mirha je spustila kašiku. Otac je rekao da je to tačno, da mama sve radi iz straha, i pitao Sanina hoće li ostati na kafi. Ostao je na kafi, pa na doručku, a za sedmicu dana uselio se u sobu za goste, na dvadeset i jedan dan intenzivnog mentorstva. To je bilo u martu. U junu je još bio tamo.

Ujutro je na terasi radio vježbe disanja, tako glasno da su komšije s Mejtaša mislile da nam se pokvarila pumpa za vodu. Za stolom je svima uzimao telefone, da budemo prisutni, osim svog, jer je on morao biti dostupan klijentima. Govorio je o skromnosti i jeo zadnji komad pite prije nego što bi ga iko ponudio. Mene je zvao malom i savjetovao mi da manje čitam, jer knjige zatrpavaju intuiciju. Otac mu je plaćao tri hiljade maraka mjesečno, prodao je svoj stari mercedes jer ga je vezao za prošlost i prestao se viđati s drugovima s kojima je trideset godina igrao veliki šah na Trgu oslobođenja.

Moj brat Sabit, koji ima dvadeset šest godina i mišljenje o svemu, Sanina je od prvog dana zvao podstanarom. Mama ga nije zvala nikako. Gledala ga je kako hoda po kući u čarapama i mjerila ga pogledom kojim kod mesara mjeri komad teletine prije nego što kaže da ga ne želi.

Prvi pravi udarac došao je jedne nedjelje za ručkom. Otac je kucnuo viljuškom o čašu i saopćio da Bakir i ja nismo energetski kompatibilni. Bakir je ton majstor u jednom studiju na Marijin Dvoru, zaručeni smo bili od novembra, a vjenčanje je bilo zakazano za septembar. Otac je rekao da je Sanin uradio analizu naših datuma rođenja i da bi taj brak bio dugoročno iscrpljujući. Onda je dodao, gledajući u tanjir, da bi meni više odgovarao zreo muškarac koji je već prošao svoj put. Sanin je skromno spustio pogled. Trebalo mi je pola minute da shvatim da je zreli muškarac on. Bakir je, kad sam mu to ispričala, pitao samo plaćaju li zreli muškarci kiriju.

Sabit je te večeri rekao da je dosta. Vraćajući se kasno, zatekao je Sanina na terasi s mamom: držao ju je za zglob i govorio joj da je muž ne vidi, a da je on vidi. Mama se istrgla i ušla u kuću. Sabit je sve ispričao ocu pred Saninom. Sanin je samo sklopio ruke i rekao da razumije Sabitov bijes, jer je to bijes sina koji osjeća da gubi oca. Otac je istjerao Sabita iz kuće. Iste noći, da dokaže kako ga ništa materijalno ne veže, rekao je da će kuću na Mejtašu prepisati Saninu ugovorom o poklonu. Notar je bio zakazan za ponedjeljak u devet.

U subotu poslije podne mama je ušla u očevu radnu sobu i zatvorila vrata. Ja sam slušala s hodnika. Rekla mu je da ne traži ništa osim jedne večeri. Rekla je i da ga dvadeset osam godina nije slagala ni za cijenu cipela, pa neće početi sada. Da se sakrije iza zavjese u dnevnom boravku, one teške, od pliša boje vina, koju je sašila njena majka i koju otac godinama hoće baciti, i da sluša. Ako ne čuje ništa, neka u ponedjeljak potpiše, a ona će šutjeti do kraja života. Otac je pristao, rekao je, samo da joj dokaže koliko griješi.

U deset uveče stao je iza zavjese, u papučama, s rukama uz tijelo. Ja sam bila u kuhinji, pored vrata koja su ostala odškrinuta. Mama je pozvala Sanina na čaj. Obukla je zelenu haljinu koju nije nosila od Sabitove mature i stavila svijeće na stočić, što Sanin nije propustio primijetiti. Prvo je bio oprezan. Rekao je da zidovi imaju uši. Mama je rekla da Sead spava, da je popio čaj od valerijane koji mu je Sanin sam preporučio. Sanin se nasmiješio i sjeo bliže.

Ono što je onda rekao, rekao je drugim glasom, bržim, bez pauza. Rekao je da je Sead dobar čovjek, ali naivan, kao dijete koje drži otvoren novčanik. Da će kuća od ponedjeljka biti njegova, a da će oni u njoj moći ostati dok se lijepo ponašaju. Da je vjenčanje s Ajnom formalnost, zbog papira i zbog Seadovog mira, a da on zapravo želi nju, Mirhu, otkad je prvi put probao njenu sarmu kuhanu iz straha. Mama se nakašljala. Zavjesa se nije pomakla.

Sanin ju je uzeo za ruku. Mama se nakašljala glasnije i rekla da ima propuha. Zavjesa nije mrdnula. Sanin je rekao da pred njim ne mora glumiti stid, jer je on iznad takvih stvari, i pokušao ju je zagrliti. Mama se zakašljala treći put, onako kako se kašlje na sastanku kućnog savjeta kad neko krene govoriti predugo, i Sanin ju je zabrinuto pitao je li bolesna. "Alergična sam na prašinu iz zavjese", rekla je. "Onda ćemo nju prvu baciti", rekao je Sanin, "kad kuća bude moja."

Tek tada se zavjesa pomjerila. Otac je izašao s prašinom u kosi i s licem čovjeka koji je tri mjeseca spavao i probudio se u tuđoj kući. Rekao je Saninu da izađe. Sanin nije ustao. Popravio je rukav lanene košulje i mirno rekao da izlazi otac, a ne on. Da ima njegovu riječ pred svjedocima i da ima još nešto: snimke. Sve njihove sesije radikalne iskrenosti bile su snimljene, za Seadov napredak, i na njima Sead, između ostalog, priča kako njegova firma pola plata isplaćuje radnicima na ruke. "U ponedjeljak u devet potpisuješ", rekao je Sanin, "ili snimci idu Poreznoj upravi."

Te noći niko u kući nije spavao osim Sanina, koji je, kako je rekao, imao čistu savjest. Mama je pozvala Sabita da se vrati. Došao je s Bakirom i s laptopom. Za tri sedmice izgnanstva pronašao je dvije žene koje su pod Saninim starim objavama pisale pod tuđim imenima: udovicu iz Travnika koja mu je poklonila stan i zubarku iz Tuzle koja je zbog njega ostala bez ordinacije. Obje su se bojale prijaviti ga. Otac je sjedio za kuhinjskim stolom, u istim papučama, i dugo gledao Saninovu poruku sa snimkom, koja je stigla u ponoć, da se ne zaboravi.

U ponedjeljak u devet otac nije bio kod notara. Bio je u poreznoj ispostavi na Čengić Vili, sa svojim knjigovođom i dva registratora, i prijavio je sam sebe. Rekao je službenici da jedanaest godina pola plata isplaćuje na ruke i pitao koliko to košta. Službenica je prvo pozvala šeficu, jer joj se to za dvadeset godina službe nije desilo. Koštalo je koliko vikendica na Trebeviću i sav novac koji je bio odvojio za moje vjenčanje. U deset je s Sabitom bio u policiji, s porukom u kojoj mu Sanin prijeti i s brojevima dviju žena, koje su, kad su čule da je neko progovorio prvi, pristale doći.

Sanin je čekao kod notara do pola jedanaest, sa svojim advokatom i novim rokovnikom. Umjesto oca, u čekaonicu su ušla dva inspektora. Notarka nam je kasnije pričala da je mirno ustao, popravio rukav i rekao da je i ovo samo još jedna lekcija o vezanosti. Inspektori su ga pustili da završi rečenicu. Advokat je, kažu, izašao prije njih. U sobi za goste našli su još četiri ugovora o poklonu, nepotpisana, s praznim mjestom za ime.

Bakir i ja vjenčali smo se u septembru, skromnije nego što smo planirali, u bašti kuće na Mejtašu koja je ostala naša. Otac je cijelu večer pio mineralnu vodu i nije se micao od stola. Kad je mama treći put prošla pored dnevnog boravka, pitala sam je zašto još nije bacila onu zavjesu, kad joj prašina iz nje toliko smeta. "Neka visi", rekla je. "Da se zna gdje je stajao."