Kosci su sa Strljanice otišli oko četiri, kad je trava već ležala u otkosima, a muzika iz šatora počela nadjačavati zvona s pašnjaka. Nusret Hendo je tog jula imao dvadeset šest godina, ženu od devetnaest i kćerku od osam mjeseci, a na takmičenju u košenju bio je drugi, iza jednog starca s Kupresa kojem je mogao biti unuk. Drugo mjesto nije donosilo ništa osim diplome. Diplomu je ostavio na klupi kod Mejrinog šatora, gdje se prodavao čaj od majčine dušice, a ispod tezge, za one koji znaju pitati, i nešto jače.
Sabina je sjedila na kraju klupe s djetetom u krilu i gledala kako mu Mejra treći put dolijeva u šolju. Nusret je govorio sve glasnije. O Njemačkoj, gdje je mogao otići da se nije oženio. O stanu u Bugojnu koji nikad neće imati. O tome kako čovjek s porodicom ne smije ni sanjati, jer mu odmah neko traži pare za pelene. Ljudi oko šatora su se smijali, jer su i sami tako govorili, samo tiše. Onda je Nusret ustao, lupio dlanom o tezgu i rekao da prodaje ženu i dijete. "Ko daje više?" viknuo je. "Počinjemo od pedeset maraka."
Smijali su se i tome. Neko je ponudio deset maraka i kozu. Sabina mu je tiho rekla da prestane, a on je, baš zato što je to rekla pred svima, ponovio ponudu, sad ozbiljno, gledajući preko glava kao na stočnoj pijaci. Tada je s kraja šatora ustao čovjek kojeg niko nije poznavao, preplanuo, u bijeloj košulji, s naglaskom s mora. Izbrojao je na tezgu pet novčanica od po sto maraka. "Ako ona hoće", rekao je. Sabina je dugo gledala Nusreta. Onda je skinula vjenčani prsten, spustila ga pored novca, uzela dijete i torbu s pelenama i otišla za strancem prema parkingu, ne okrenuvši se nijednom.
Nusret se probudio u zoru, u sijenu iza šatora, s rosom na jakni i pet novčanica u džepu košulje. Prsten je bio uz njih. Cijeli dan je obilazio Kupres, Šuicu i benzinske pumpe do Bugojna i pitao za čovjeka u bijeloj košulji. Niko ga nije znao. Saznao je samo da je pomorac iz Makarske i da se zove Jure, jer je to Mejra čula dok mu je sipala čaj. Uveče je stao na rub Strljanice, gdje je dan ranije kosio, i pred praznim poljem zakleo se naglas da dvadeset godina neće okusiti ni kap alkohola. Dvadeset, jer mu se svaki manji broj činio jeftinim. Novčanice i prsten stavio je u kovertu i nikad ih nije dirao.
Između te zore i drugog mandata načelnika općine Bugojno stalo je dvanaest godina po gradilištima u Njemačkoj, firma koja je gradila škole od Gornjeg Vakufa do Donjeg i ugled čovjeka koji ne pije. Na svakom prijemu držao je čašu kisele vode, pa su ga iza leđa zvali Kisela. Govorilo se da se razveo mlad i da mu je bivša žena negdje u Hrvatskoj, i niko nije pitao više. Prije dvije godine ta žena se vratila. Jure je umro od srca na brodu kod Malte, a Sabina je s Ildom, koja je tada imala osamnaest, došla u Bugojno jer nije imala kuda. Nusret se s njom ponovo vjenčao u općinskoj sali, tiho, jednog četvrtka. Ildi su rekli samo da su se razveli dok je bila beba.
Prvih mjeseci Ilda ga je zvala po imenu. Tata je postao jedne nedjelje na Vrbasu, kad ju je učio bacati udicu i kad je on, načelnik općine, ušao do koljena u vodu da joj otpetlja najlon s vrbe. Od tada mu je nosila kafu u kabinet i svima u općini govorila da joj je otac najpošteniji čovjek u Bugojnu. On je to slušao i nijednom je nije ispravio.
Pijaca u Bugojnu obnavljala se dvije godine. Nova nadstrešnica, numerisane tezge, vage s pečatom i pravilo koje je Nusret lično napisao: ko nema rješenje, ne prodaje. Mejra rješenje nije imala. Bila je jedina u Bugojnu koja je znala kako načelnik izgleda kad je pijan. Imala je sedamdeset četiri godine, sir iz kace, jaja od svojih kokoši i, kako se šaputalo, flašu domaće ispod sira. Komunalni inspektor kaznio ju je dva puta. Drugi put je pred njim prosula kantu surutke i poručila načelniku da ga ona pamti iz mlađih dana.
Otvaranje je bilo u subotu, s trakom, govorima i direktnim prenosom lokalne televizije na internetu. Ilda je stajala u prvom redu i snimala oca telefonom, ponosna onako kako se ponosi neko ko je oca dobio tek prije dvije godine. Nusret je govorio o redu. Rekao je da pijaca nije vašar, da se na pijaci zna ko prodaje i po kojoj cijeni, i da Bugojno više neće biti mjesto gdje se svašta prodaje ispod tezge. Ljudi su aplaudirali. Tada se iz dna, ispod stare nadstrešnice koju još nisu srušili, javio glas koji je nadjačao razglas.
"Ti meni o vašaru, Nusrete?" Mejra je išla kroz narod s kantom u ruci, a ljudi su joj se sklanjali kao da nosi nešto vrelo. "Ja sam ti na Strljanici sipala, sine. Ispod tezge. Sjećaš se? A ti si za mojom tezgom prodao ženu i dijete jednom pomorcu. Za petsto maraka. Ja sam ti ih prebrojala da te ne prevari." Pogledala je prema Sabini, koja je stajala iza govornice u kaputu boje pijeska. "Eno je. Pitajte je koliko je koštala."
Kamerman nije spustio kameru. Niko nije spustio telefon, osim Ilde, kojoj je ruka sama pala. Savjetnik je Nusretu šaptao s lijeve strane da kaže kako je starica pijana, ili bolesna, ili da se sveti zbog kazne. Nusret ga nije slušao. Nagnuo se prema mikrofonu. "Istina je", rekao je. "Bio sam pijan i prodao sam ih. Kazne gospođi Mejri se poništavaju." Zatim je sišao s bine i prošao kroz narod istim putem kojim je ona došla. Do ponoći je snimak imao više pregleda nego što Bugojno ima stanovnika.
Ilda dvije noći nije dolazila kući. Kad se vratila, nije pitala njega nego majku. Sabina joj je rekla sve, sjedeći na rubu kreveta: da je imala devetnaest godina, da je te noći vjerovala kako se ono što se proda pred svjedocima ne može vratiti, i da je Jure bio dobar čovjek koji je nijednom nije podsjetio koliko ju je platio. "A zašto si se vratila njemu?" pitala je Ilda. Sabina je otvorila ladicu i stavila na krevet staru kovertu. Unutra su bili njen prsten i pet novčanica od po sto maraka, presavijenih na isti način. "Zato što ih dvadeset godina nije potrošio", rekla je. Ilda je uzela prsten, okrenula ga prema prozoru i vratila ga u kovertu.
Nusret je podnio ostavku u ponedjeljak, prije nego što je opozicija stigla sazvati sjednicu. Portali su pisali sedmicu dana, a onda su našli nešto drugo. Bugojno nije zaboravilo, ali se umorilo od pamćenja. Na novoj pijaci prodavači su prestajali vagati kad bi prošao, a neko je flomasterom na stub nadstrešnice napisao: ko daje više. Nusret to nije dao obrisati. Uzeo je u zakup tri livade ispod Kupresa i skinuo s tavana kosu koju dvadeset godina nije dirao. Ildi se nije javljao, jer nije znao šta bi joj rekao, a ni ona se nije javljala njemu.
U julu, dvadeset godina nakon one noći, stao je u red kosaca na Strljanici, najstariji osim jednog, i bio treći. Kosio je sporo, u ravnom redu, i niko se nije smijao. Zavjet mu je istekao tog jutra. Mejrin šator stajao je na istom mjestu, sada ga je držala njena unuka, i kad je Nusret sjeo na klupu, unuka ga je pitala šta će. Prije nego što je odgovorio, neko je sjeo na kraj klupe, na mjesto gdje je nekad sjedila Sabina. Ilda je stavila na tezgu staru kovertu, sada bez prstena, i gurnula je prema njemu. "Mama kaže da je ovo tvoje", rekla je. "Častiš." Nusret je dugo gledao kovertu, pa unuku. "Dva čaja", rekao je. "Od majčine dušice. I ništa ispod tezge."