Porodične tajne iz Velenja

Moj brat Ensar ima manu koju u porodici zovemo talentom: ne zna pustiti dobru šalu da umre sama. Djed Sulejman nam je cijelo djetinjstvo pričao da naša loza ide od sultanovog baštovana iz Istanbula, čovjeka koji je, po djedovim riječima, znao natjerati ružu da procvjeta u januaru. Priča se mijenjala svake zime. Nekad je baštovan pobjegao s Bosfora zbog ljubavi, nekad zbog duga, a nekad ga je sultan lično poslao u Bosnu da posadi lale po Travniku. Za djedov osamdeseti rođendan Ensar je kupio test za porijeklo, kutiju s epruvetom u koju se pljune, i umotao je u papir sa zlatnim cvjetovima. "Da konačno upoznamo tog baštovana", rekao je.

Slavili smo u Banovićima, u kući s dvorištem iznad stare separacije, gdje djed i nana žive od šezdesetih. Nana Fadila je od zore razvlačila pitu, tetka Zumra je donijela tufahije u staklenoj činiji koju pamtimo sa svih svadbi, a tetak Šemsudin je, kao svake godine, popravljao roštilj koji se nije dao popraviti. Kad je djed otvorio poklon, smijali su se svi, on najglasnije. Pročitao je uputstvo naglas, s naočalama na vrhu nosa, kao da čita presudu, a onda je pred cijelom porodicom pljunuo u epruvetu i podigao je kao čašu. "Za baštovana", rekao je. Nana se nije smijala. Mislila sam da je ljuta zbog pite, jer je djed pljunuo prije nego što ju je probao.

Djed je trideset godina proveo pod zemljom. Najviše u Banovićima, ali od sedamdeset četvrte do osamdesete radio je u rudniku u Velenju, kad su naši rudari odlazili u Sloveniju jer se tamo bolje plaćalo. Iz tih godina ostalo mu je nekoliko slovenskih riječi, jedna fotografija s rudarskom kacigom i šoljica s plavim rubom iz koje je svako jutro pio kafu. Nana tu šoljicu nikad nije davala drugima. Prala ju je sama, ručno, i vraćala je na isto mjesto u vitrini. Mi smo mislili da je to iz poštovanja prema rudarskom hljebu.

Rezultati su stigli šest sedmica kasnije, na Ensarov mejl. Nazvao me u pola jedanaest uveče, dok sam u Tuzli ispravljala kontrolne iz hemije, i prvo se smijao. Balkan šezdeset jedan posto, srednja Evropa dvadeset dva, a Anadolija, rekao je, puna tri posto. "Baštovan je bio sitan čovjek", rekao je. Onda je ušutio. Pitala sam ga šta je bilo. Rekao je da ispod porijekla postoji rubrika za srodnike, za ljude koji su uradili isti test, i da tamo stoji samo jedno ime. Andrej Golob, Velenje, Slovenija. Srodstvo: otac ili sin. Zajednička DNK: četrdeset devet posto.

Prvo sam mislila da je greška. Ensar je pola noći čitao forume i ujutro mi poslao poruku od jedne riječi: nije. Kasnije mi je objasnio da se kod rođaka ta brojka kreće oko dvanaest posto, a da četrdeset devet znači roditelja, dijete ili brata, a djed je bio jedinac. Andrej Golob imao je profil s fotografijom. Čovjek od četrdeset i nešto godina, prosijed, u planinarskoj jakni, ispred nekog jezera. Imao je djedove uši i djedovu naviku da se pred fotoaparatom ne nasmije do kraja, kao da čeka da fotograf prvi popusti. Ispod slike je pisalo, na slovenskom i na nesigurnom bosanskom: Tražim oca. Mama je bila Majda Golob, radila je u menzi rudnika. Ne tražim ništa osim imena.

Dogovorili smo se da šutimo dok ne smislimo kako to reći. Izdržali smo do nedjelje. Na ručku je tetka Zumra pitala za baštovana prije nego što je nana stigla iznijeti supu, i cijeli sto se okrenuo prema Ensaru. On je rekao da rezultati kasne. Moja sestrična Ilma, koja ima petnaest godina i telefon u ruci otkako zna hodati, rekla je da ne kasne, jer je jutros u autu vidjela kako ih gleda, i prije nego što ju je iko zaustavio, uzela mu je telefon s ruba stola. Znala je šifru. Svi znaju Ensarovu šifru, to je djedov datum rođenja. Pročitala je naglas, glasom kojim se čita zadaća: Balkan šezdeset jedan, Anadolija tri, a onda, sporije, ime iz Velenja i dvije riječi ispod njega.

Tišina je trajala koliko je tetku Šemsudinu trebalo da spusti kašiku. Onda je tetka Zumra rekla da su to prevaranti, da te firme prodaju podatke i izmišljaju rodbinu da bi ljudi plaćali još. Tetak je dodao da je to sigurno neko ko je čuo za djedovu penziju. Ilma je počela plakati jer nije znala šta je pročitala, a Ensar je gledao u svoj tanjir i nije ga dirao. Samo djed nije rekao ništa. Skinuo je naočale, presavio ih i spustio pored tanjira, onako kako ih slaže prije spavanja. Gledao je nanu.

Kad je progovorio, nije se obraćao nama. "Majda je kuhala grah četvrtkom", rekao je. "Bio sam sam, Fadila. Ti znaš koliko sam bio sam." Nana nije odgovorila. Djed je rekao da je znao da je Majda trudna kad je osamdesete dao otkaz i vratio se kući. Rekao je da joj je dva puta pisao iz Banovića i da odgovor nikad nije stigao. Mislio je da se udala i da dijete ne treba znati za njega. "Pa sam i ja prestao pisati", rekao je, "i pravio se da nisam ni počinjao."

Nana je ustala, otišla u sobu i vratila se s limenom kutijom od starih bombona, onom u kojoj je, otkako pamtim, držala dugmad. Spustila ju je pored djedovih naočala i otvorila. Dugmadi nije bilo. Bilo je pisama, desetak, s markama na kojima je pisalo Jugoslavija, a na posljednjem Slovenija. Sva su bila otvorena, uredno, nožem po gornjem rubu. "Poštar je dolazio u deset", rekla je nana. "Ti si bio u smjeni od šest. Ja sam imala troje djece i ovu kuću, Sulejmane. Nisam imala kome otići."

Djed je izvadio prvo pismo, ali ga nije mogao pročitati, pa ga je dao meni. Majda je pisala kratko, na slovenskom koji sam razumjela napola: dječak se zove Andrej, rođen je u martu, ima tvoje uši. U drugom pismu bila je fotografija bebe u pletenoj kapi, u petom dječak na biciklu s pomoćnim točkovima, a u posljednjem, iz devedeset prve, ozbiljan dječak u školskoj klupi, s rukama sklopljenim kao djed kad čeka vijesti. Na poleđini je pisalo: Ovo je zadnje. Ako nećeš ti, neću ni ja. Tetka Zumra je dugo gledala tu fotografiju i rekla, tiho, da dječak ima Ensarovo čelo. Ensar je rekao da ima djedovo. To je bilo prvo oko čega su se tog dana složili.

Zašto ih nije spalila, pitao ju je djed kasnije, kad smo u kuhinji ostali samo nas troje. Rekla je da je htjela, svake jeseni, i da nije mogla, jer na fotografijama nije bila ta žena nego dijete. Rekla je i da šoljicu s plavim rubom pere sama otkako ju je, one jeseni kad se vratio, odmotala iz papira na kojem je Majdinim rukopisom pisalo: za mog rudara. "Cijeli život perem tuđu šoljicu", rekla je. "Mogao si mi bar jednom reći čija je."

Ensar je te noći napisao poruku Andreju. Djed je diktirao, ja sam prevodila uz pomoć telefona, a nana je sjedila s nama i ispravljala djeda kad bi pogriješio godinu. Odgovor je stigao za dvadeset minuta, kao da je čovjek godinama sjedio pored ekrana. Andrej je napisao da mu je kćerka, koja studira u Ljubljani, za rođendan iz šale kupila isti test. Napisao je i da mu je mama govorila kako mu otac potiče od sultanovog baštovana, i da je on cijeli život mislio da je to ona izmislila.

Došao je u maju, autom iz Velenja, sa ženom i tom kćerkom. Nana je od zore razvlačila pitu, kao za rođendan, i postavila sto za jedanaest. Kad je Andrej sjeo, stavila je pred njega šoljicu s plavim rubom. Djed je to vidio i nije rekao ništa. Andrej je okrenuo šoljicu u rukama, pogledao dno, pa nanu, i rekao na svom nesigurnom bosanskom da je mama u kuhinji imala šest takvih i da je jedna nestala one jeseni kad je otac otišao. "Znam", rekla je nana. "Kod mene je. Pij dok je vruća."