Crveni kaput na otplatu

U Maglaju se ništa ne desi a da ja ne saznam prvi, jer svaka bolest, svaka ljubav i svaki dug prije ili kasnije uđu u apoteku. Moja je preko puta ambulante doktora Nazifa, u glavnoj ulici, i trideset godina kroz njen izlog gledam ko dolazi kod doktora, a ko kod doktorove žene. Doktor Nazif je dobar čovjek. To kažem bez zlobe. Obilazi sela uz Bosnu i po snijegu, zna pritisak svake nane od Maglaja do Žepča i u životu nije pročitao ništa osim stručnih časopisa i fudbalskih rezultata.

Irmu je doveo iz Doboja prije sedam godina. Imala je dvadeset šest godina, diplomu iz književnosti i tri kofera, od kojih su dva bila puna knjiga i časopisa o uređenju stanova. Stan iznad ambulante gledao je na Kuršumliju i na rijeku, i Irmi je bio tijesan od prvog dana. Čitala je o Toskani, gledala snimke stanova u Milanu, slagala cvijeće u vazu po tri puta i čekala da se nešto desi. Rodila se mala Zejneba. Ništa drugo se nije desilo. Doktor je hvalio supu, pričao o pacijentima i zaspao čim bi sjeo pred televizor.

Ono što se desilo zvalo se Zahid. Imao je u Doboju salon namještaja i stvari za kuću i četvrtkom je obilazio pijace s katalozima. Bio je uvijek obrijan, uvijek nasmijan i nikad nije pitao za novac. Irmi je rekao ono što takvi ljudi govore takvim ženama: platit ćete kad budete mogli. Prvo su stigle baršunaste zavjese, zatim lampa iz Milana, pa sto od orahovine, pa crveni kaput za kojim se okretala cijela čaršija. Svaki kombi iz Doboja zapisivao sam u svesku za recepte. Ne iz radoznalosti. Iz navike.

Ferhat je imao malinjake iznad grada i pilanu kod Bosne, četrdeset pet godina, razvod iza sebe i crni džip ispred kafane. Kod doktora je doveo radnika koji je zasjekao ruku na pili, i tamo je, na stepenicama, prvi put vidio Irmu. Na poljoprivrednom sajmu u septembru, dok je načelnik s bine pričao o izvozu maline u Njemačku, Ferhat je sjedio do nje u zadnjem redu i pričao joj o moru, o slobodi i o tome kako se život ne smije potrošiti na čekanje. Ja sam tog dana na bini dijelio nagradu za najbolji pekmez od šljiva i vidio sam sve. Nagrada je bila moja ideja.

Poslije su to bile vožnje džipom do njegove vikendice na Ozrenu. Doktor je mislio da Irma ide na jogu u Doboj. Irma je mislila da će s Ferhatom otići u Italiju i kupila je dva kofera, na Zahidovu otplatu. Dan prije polaska Ferhat joj je poslao poruku da budu razumni, jer on ima pilanu, a ona dijete. Otišao je sam, na sezonu u Austriju. Irma je šest sedmica ležala s groznicom, a doktor je kod mene svaki dan kupovao vitamine i pitao me znam li ja, kao čovjek od nauke, šta joj je. Rekao sam mu da je to klima.

U proljeće ju je odveo u pozorište u Doboj, da se razvedri. Tamo je srela Sanjina, koji je nekad bio pripravnik u našoj općini i kojem se, dok je bio pripravnik, sviđala dovoljno da joj nosi knjige iz biblioteke. Sad je radio u banci u Doboju i nosio skupe naočale. Na izlasku iz pozorišta rekao joj je da se nimalo nije promijenila, i to je bila jedina laž koju je Irma odmah prepoznala i odmah oprostila. Sutradan je Irma doktoru rekla da bi htjela učiti engleski kod jedne profesorice u Doboju, četvrtkom. Doktor je rekao da je to odlična ideja. Platio joj je i kurs i autobus.

Engleski se učio u jednom stanu iznad pekare kod autobuske stanice, a plaćala ga je Irma. Plaćala je i ručkove, i poklone, i sat koji je Sanjin poželio, i sve to na otplatu, kod Zahida i kod jedne agencije za brze kredite čiji je plakat visio na stanici. Kad su rate počele kasniti, donijela je doktoru papire da potpiše, za banku, rekla je, zbog stana. Doktor nikad nije čitao ono što mu Irma da. Potpisao je za stolom, s kašikom u drugoj ruci.

U novembru je izvršitelj zalijepio rješenje na vrata ambulante. Popis je bio dug i tačan: baršunaste zavjese, lampa iz Milana, sto od orahovine, dva kofera, muški sat. Do podne je cijeli Maglaj prošao pored tih vrata, neki i po dva puta, a žene su zastajale kod riječi baršunaste. Ja sam popis čitao naglas mušterijama koje nisu ponijele naočale. Ljudima treba istina, a ne tračevi. Tako sam im i rekao.

Irma je tog dana otišla u Doboj, Sanjinu. Ispričala mi je to kasnije, sama, jer više nije imala kome. Sanjin se bio zaručio s kćerkom direktora banke i zamolio ju je da ne dolazi na šalter. Ferhat, koji se vratio iz Austrije, ponudio joj je kafu na terasi svoje kuće, pored novog džipa, i rekao da trenutno nema gotovine. Kući se vratila pješke, uz Bosnu, po mraku. Pred zatvaranje je ušla u apoteku i zamolila me da joj posudim novac, bilo koliko. Ja imam porodicu i ugled. Odbio sam je ljubazno, kako se odbija.

Doktor je istinu saznao od izvršitelja, a ostatak iz Irmine ladice, gdje je našao Ferhatove poruke, odštampane, i Sanjinova pisma, jer je Sanjin volio pisati rukom. Čitao ih je u kuhinji cijelu noć. Nije vikao. Ujutro je odveo Zejnebu svojoj majci u Doboj, prodao ambulantu jednom doktoru iz Tuzle i od tog novca vratio dugove, do posljednje marke. Zahtjev za razvod predao je u decembru. Irmi nikad nije rekao ružnu riječ. Mislim da joj je to bilo najteže.

Irma je izgubila stan, ambulantu koju nikad nije voljela, dijete koje sad viđa nedjeljom i grad koji joj je i prije bio tijesan. Iznajmila je sobu kod jedne udovice blizu stanice. Posao joj je, na kraju, dao Zahid. Radi kod njega u salonu u Doboju, prodaje zavjese, lampe i stolove ženama iz okolnih mjesta i govori im da plate kad budu mogle. Kad me sretne na stanici, pozdravi me prva. Kažu da dobro prodaje. Zna šta te žene žele kupiti.

Ja sam te zime dobio općinsku plaketu za doprinos zdravlju građana. Visi u apoteci, iznad kase, i mušterije je primijete prije nego mene. Irmu vidim svako jutro u šest i četrdeset, kroz izlog, kako ulazi u autobus za Doboj. Nosi crveni kaput. To je jedina stvar koju izvršitelj nije popisao, jer ga je tog jutra imala na sebi.