Jadranka Jelić nije bila žena koja traži društvo, ali joj je društvo bilo naklonjeno. Šivala je kod kuće u Tuzli, u prizemlju s avlijom i orahom, i muškarci su joj stalno nalazili razlog da svrate. Ilhan Ibišević, mladi službenik iz općine, donosio je pantalone na skraćivanje koje nikad nije nosio. Ignjat Ivković, vlasnik pekare niz ulicu, donosio je kifle i riječi, ove druge u većoj količini.
Jedne nedjelje, dok joj je muž Janko bio na pecanju na Modračkom jezeru, Ilhan je sjedio za njenim stolom i čitao joj svoju pjesmu o jeseni. Bila je to loša pjesma. Jadranka je klimala glavom i dolijevala kafu, zato što je bio ljubazan i zato što je znala da će uskoro otići. Zakucalo se na vrata. Kroz zavjesu je vidjela Ignjatov kaput i kutiju s kiflama, i kako se već osmjehuje.
Ilhana je odvela u smočnicu brže nego što je on stigao zatvoriti svesku. "Tiho. Ne dišite", prošaptala je. Zatim je otvorila vrata. Ignjat je ušao s kiflama, posjeo se na Ilhanovu stolicu, još toplu, i počeo joj govoriti kako su joj ruke nevjerovatne. Gledao je dvije šolje na stolu i ništa nije pitao, a ona je pred njega stavila treću. Bio je takav čovjek da ne pita ono što bi ga zbunilo.
Tada se kroz prozor vidjela Jankova kapa na kapiji. Vratio se ranije jer riba nije htjela gristi. Jadranka je stajala s kiflom u ruci i imala tačno onoliko vremena koliko treba da se pređe od stola do vrata. "Ignjate", rekla je tiho i brzo, "Janko je stigao. Ako te nađe ovdje sa mnom, nama je kraj. Ne govori ništa nego izlazi uz glasnu viku: da ćeš naći onog nitkova Ilhana koji je loše govorio o tvojoj sestri. Viči i prođi pored njega. Ostalo prepusti meni."
Ignjat je shvatio kao čovjek koji je cijeli život čekao ulogu. Skočio je, zakopčao kaput i izletio u hodnik crvenog licem, upravo kad je Janko zakoračio u kuću s pecaljkom u ruci. "Gdje je taj nitkov?" zagrmio je. "Reći ću ja njemu šta misli o mojoj sestri! Samo da ga nađem!" Okrenuo se oko sebe, mimoišao Janka kao da ga ne vidi, i izašao kroz avliju, lupivši kapijom da se zatresao orah.
Janko je ostao u hodniku s pecaljkom i kapom, s izrazom čovjeka koji je došao na pogrešan film. "Šta je ovo?" "Ignjat", rekla je Jadranka, uz uzdah. "Juri Ilhana. Valjda je ovaj rekao nešto ružno o njegovoj sestri. Ilhan je utrčao ovamo i sakrio se u smočnicu, jadnik. Nisam znala šta da radim." Janko je spustio pecaljku. "Ilhane", pozvao je, "izlazi, niko te više ne juri."
Vrata smočnice otvorila su se uz škripu. Ilhan je izašao blijed, s teglom paprika u jednoj ruci i sveskom u drugoj, i izgledao je kao čovjek koji bi radije bio na bilo kojem drugom mjestu. "Ja nisam", izgovorio je. "Nikad nisam ništa rekao o Ignjatovoj sestri." "To ćemo riješiti", rekao je Janko. "Idemo do njega, ti i ja. Ja pravim mir u ovoj ulici već dvadeset godina."
Do večeri su se Ilhan i Ignjat rukovali za Ignjatovim stolom, uz kafu koju je spremila njegova sestra, žena koja nikad nije čula šta se o njoj priča. Janko je presjedio sat vremena, ponosan na svoj posao. Jadranka je ostala sama kod kuće, dovoljno dugo da skupi tri šolje sa stola, opere ih jednu po jednu i poreda na policu, jednu pored druge, kao da su tu oduvijek.