Hajrudin Mujkić pravio je u Tuzli kuhinje i ormare trideset godina i nikad nije pogriješio ni milimetar. U ženi se, međutim, prevario. Ilma je imala dvadeset osam godina, a on pedeset šest, i sve što bi mu rekla, rekla je ljubaznim glasom kojim se govori zanatlijama kad se kasni s računom.
U kući na Sjenjaku imali su podstanara, studenta Jusufa, koji je učio elektrotehniku i gledao Ilmu duže nego što je potrebno za jedno dobro jutro. A pod prozorom spavaće sobe, svake večeri oko deset, počeo se pojavljivati Izet Hodžić, činovnik iz banke, u kaputu s lažnim krznom na kragni i s gitarom koju nije znao svirati. Pjevao je o njenim očima. Hajrudin je mislio da je to mačka.
Ilma je Izeta dočekala jedne subote. Otvorila je prozor taman koliko da kroz njega prođe lice, a u mraku se nije vidjelo da u ruci drži mokru krpu za sudove. Izet je zažmirio, nagnuo se i poljubio. Odmah se trgnuo. Nije bilo mirisa ruža, nego sapuna za suđe. "Šta je to?" "Ljubav", rekla je Ilma i zalupila prozor. U kuhinji ju je čekao Jusuf, koji se smijao toliko da je morao sjesti.
Sutradan je Jusuf došao Hajrudinu ozbiljnog lica. Rekao je da je čuo prognozu: u nedjelju noću Jala će izaći iz korita, voda će doći do Sjenjaka i odnijeti sve pred sobom. "Šta da radim?" upitao je stolar. "Majstore, objesi bačvu o grede u radionici, ponesi hljeba i sjedi u njoj. Kad voda krene, presiječeš uže i plutat ćeš." Hajrudin je bio čovjek od drveta i vjerovao je u nepogode. Do večeri su on i Jusuf objesili staru bačvu pod krov, a ispod nje, za svaki slučaj, nasuli hrpu piljevine.
U nedjelju je Hajrudin s pitom i termosom čaja sjeo u bačvu i povukao ljestve. Ilma i Jusuf ostali su u kući. Sjedili su na sofi, Jusuf joj je držao ruku i konačno rekao ono što je mjesecima šutio, a ona ruku nije povukla. Poljubili su se jednom, pa još jednom, i to je sve što prozori Sjenjaka smiju znati.
Oko ponoći ispod prozora zazvonila je gitara. Izet se vratio, ovaj put sa zlatnim lančićem. "Ilma, još jedan poljubac, i lančić je tvoj." Ilma je šapnula Jusufu, a Jusuf je uzeo kantu hladne vode, otvorio prozor i, dok je Izet žmirio i naginjao se, izlio mu je cijelu preko glave. "Voda!" povikao je Izet. "Voda!"
U radionici je Hajrudin čuo samo to. Prekrstio se, presjekao uže svojim najboljim nožem i bačva je pala dva metra u piljevinu uz tresak od kojeg su zadrhtali prozori u cijeloj ulici. Izašao je sav siv u licu, s pitom u kosi, i viknuo da dolazi potop.
Komšije su izašle u pidžamama. Zatekle su Izeta, mokrog do kože, kako stoji pod prozorom s gitarom, i Hajrudina, u piljevini do pasa, kako upozorava na vodu koje nije bilo ni kap. Ilma i Jusuf stajali su na vratima i tvrdili da ništa ne razumiju. "Ovaj gospodin je pjevao pod tuđim prozorom", rekao je jedan komšija. "A ovaj spašava mahalu od suhog." Hajrudin je do jutra ostao uvjeren da je spasio kuću, jer ga je Izet ipak probudio. Izet se u ponedjeljak javio na bolovanje, a banka nikad nije saznala zašto.
Ilma je tog ponedjeljka prala krpu za sudove na istom prozoru. Hajrudin je pohvalio kako je čista. Bačva je ostala visjeti u radionici, za sljedeći potop.