Kod moje majke se o ljubavi raspravljalo kao o cijenama: glasno, s primjerima i bez nade da će iko ikoga ubijediti. Te zime, jedne januarske nedjelje, sjedili smo u njenom stanu na Koševu, ja, moj muž, dvije majčine prijateljice iz penzionerskog kluba i Ademir, muževljev drug s fakulteta, koji je svratio da vrati bušilicu i ostao na piti. Na televiziji su upravo pričali o mladoj ženi iz Tuzle koja je dva dana prije vjenčanja ostavila bogatog zaručnika i otišla s bubnjarom nekog benda. Majka je ugasila televizor i rekla da takve ljubavi traju tačno onoliko koliko i novac koji su ponijele.
Zlatija, moja majka, ima sedamdeset tri godine i pravo na zadnju riječ u svojoj kući. Jedna prijateljica je ispričala o rođaci koja se udala za siromaha i do smrti mu to prebacivala. Moj muž je šutio, kao i uvijek kad treba braniti nešto što nije njegovo. Samo je Ademir okretao šoljicu po tacni i smješkao se. Kad su sve rekle svoje, rekao je da je on jednom vidio ljubav koja je trajala pedeset godina i koja je plaćena najskuplje što se može platiti. Majka ga je pogledala preko naočala i rekla neka priča, ali neka ne laže. Evo šta je ispričao, onako kako ga pamtim.
Prije dvije godine, u oktobru, radio sam premjer zemljišta na Bjelašnici. Općina Konjic obnavljala je katastar, a u Lukomir niko nije htio ići, pa su poslali mene, jer sam jedini bio dovoljno lud da kažem kako volim planinu. Tri dana sam mjerio međe između kamenih kuća i torova i slušao kako mi žene s pragova objašnjavaju čija je koja livada još od turskog vakta. Četvrtog dana, oko tri poslije podne, iz kanjona Rakitnice digla se magla. Kad sam pola sata kasnije ipak našao terenac i krenuo prema Umoljanima, na prvoj krivini počeo je padati snijeg, a na drugoj sam završio s dva točka u jarku.
Vratio sam se pješke prema selu, sa svjetiljkom na telefonu i pet posto baterije. Jedina kuća u kojoj je gorjelo svjetlo bila je zadnja u selu, na samom rubu kanjona, niska, od sivog kamena, sa strmim krovom od šindre koji se spuštao skoro do zemlje. Otvorila mi je starica sitna kao dijete, u vunenom džemperu, sa šamijom vezanom straga. Pogledala je mene, pa snijeg iza mene, i rekla: "Izvolite unutra, mokri ste do koljena." Rekla je to onako kako se govorilo na Bistriku kad sam ja bio dijete, mekano, s onim otezanjem na kraju, kakvo se na planini ne čuje.
Unutra je bila jedna prostorija, topla kao hamam. Šporet na drva, dva kreveta pod ćilimima, ovčije kože na podu, tranzistor na prozoru. Pored šporeta je sjedio starac, krupan, s rukama kao korijenje, i nožićem rezbario komad drveta. Kad sam ušao, samo je klimnuo glavom. "Ne čuje", rekla je starica. "Već dvadeset godina. Ni meni ne odgovara, a ja mu pričam cijeli dan." Na zidu iznad njegovog kreveta visila je frula od tamnog drveta, ulaštena od ruku. Starica je skuhala kafu i donijela je u dvije šoljice od tankog bijelog porculana sa zlatnim rubom, koje nisu pripadale toj kući, kao ni njen glas.
Pitala me odakle sam. Kad sam rekao Sarajevo, šutjela je dok nisam popio pola šoljice. Kad sam rekao Bistrik, spustila je džezvu na šporet tako polako da sam pomislio da se nečega sjetila. Pitala je da li još stoji velika kuća sa zelenom ogradom iznad pivare, ona s lipom u bašti. Kuću Bakarevića znao je cijeli Bistrik. Rekao sam joj da stoji i da je sad mali hotel u kojem stranci doručkuju pod tom istom lipom. Starica se nasmijala, prvi put otkako sam ušao, i rekla da je njen otac govorio kako će u toj bašti, dok je on živ, doručkovati samo Bakarevići.
Tako sam saznao da se zove Nadžija Bakarević. Otac joj je bio profesor na Medicinskom fakultetu, a djed je prije Drugog svjetskog rata imao tri radnje na Baščaršiji i stan u Beču. Ona je bila jedina kći. Studirala je francuski, svirala klavir i bila zaručena za sina jednog važnog čovjeka, koji se spremao u diplomatiju. U ljeto sedamdeset četvrte otišla je s društvom s fakulteta na izlet do Lukomira. Predvečer je neki mladić izveo ovce na brdo iznad kanjona i svirao frulu. Ostala je slušati dok se svi drugi nisu vratili u selo.
"Svirao je kao da nikoga nema", rekla je. "Ja sam cijeli život svirala da me neko čuje. Profesorica, otac, zaručnik, gosti na prijemima kod tetke. A on je svirao ovcama i kanjonu, i nije ga bilo briga ko sluša." Vratila se u Sarajevo, u kuću s lipom, i mjesec dana nije spavala. U septembru je spakovala jedan kofer, ostavila prsten na klaviru i pismo ispod njega, i otišla autobusom do Hadžića, a odatle pješke i kamionom koji je vozio drvo. Kad je stigla, onaj mladić s frulom, Sejdija, bio je na pojilu sa stokom. Pogledao je kofer, pa nju, i nije se nimalo iznenadio. Rekao je samo da se ovdje kofer ne nosi u ruci i uzeo ga na leđa.
Otac je, rekla je, sutradan javio rodbini da više nema kćerku. Majka joj je pisala osam godina, preko pošte u Konjicu, a pisma je Sejdija donosio jednom mjesečno, kad bi silazio prodati sir. Onda su pisma prestala. Za očevu smrt saznala je iz novina u koje joj je trgovac u Konjicu zamotao šećer. Na majčinu dženazu jeste sišla, osamdeset sedme, u gumenim čizmama i Sejdijinom kaputu, i stajala uz zid mezarja dok su ljudi klanjali. Niko je nije prepoznao. Brat je poslije rata prodao kuću i otišao u Kanadu.
Dok je pričala, starac je rezbario i nije dizao glavu. Ja sam gledao sobu: kože, kantu s vodom s izvora i tu jednu šoljicu sa zlatnim rubom. Pitao sam je ono što bi pitao svako, da li joj je ikad bilo žao. Nije odgovorila odmah. Ustala je, sipala starcu ostatak kafe i rukom mu sklonila kosu s čela, kao da je dijete, a ne čovjek od osamdeset godina. On je podigao glavu i pogledao je. "Pedeset godina", rekla je meni, ne skidajući očiju s njega. "Bila sam sretna svaki dan. I onih dana kad u kući nije bilo ničega osim kukuruznog brašna, a snijeg je bio do prozora."
Onda je starac odložio nožić i ono što je rezbario, a bila je to nova frula, još nedovršena, i skinuo sa zida onu staru. Nije čuo moje pitanje ni njen odgovor. Ali je vidio njeno lice. Nadžija je sjela na krevet i stavila ruke u krilo. Svirao je dugo, nešto sporo, bez melodije koju bih mogao ponoviti, i ruke su mu drhtale samo na početku. Kasnije mi je rekla, šapatom, da svira svake večeri u isto vrijeme, i otkako je ogluhnuo, jer ruke, kaže, pamte ono što uši više ne mogu.
Spavao sam na ovčijim kožama pored šporeta. Ujutro je magla otišla, i s praga se vidio cijeli kanjon, bijel od snijega i crven od bukve. Dvojica komšija izvukli su mi terenac traktorom. Nadžija me ispratila do kraja sela. Na rastanku me zamolila samo jedno. Da nikome od njenih ne kažem da sam je vidio, jer bi se samo uplašili. I da, kad budem prolazio pored kuće na Bistriku, pogledam da li je lipa još ona stara ili su posadili novu. "Stara je", rekao sam. "Onda je dobro", rekla je i vratila se kući, gdje je starac već stajao na vratima.
Ademir je završio i posegnuo za pitom, kao da je ispričao kako je popravio bojler. Majčine prijateljice su šutjele. Jedna je onda rekla da je to tužna priča, žena iz takve kuće pa u kamenu kolibu bez vode. Moj muž je pogledao mene. A moja majka je skinula naočale, što je kod nje uvijek značilo nešto ozbiljno. "Nadžija Bakarević", rekla je. "Sjedila je ispred mene u Drugoj gimnaziji. Imala je najljepši rukopis u razredu i nikad mi nije dala da prepišem zadaću."
Ispričala nam je ono što je čaršija znala sedamdeset četvrte. Da je kći Bakarevića otišla za čobaninom i da će se vratiti prije prvog snijega. Da je njena majka svima govorila kako je kći na studiju u Grenoblu, i da su svi znali da to nije istina, ali joj niko nije rekao. Da su na Bistriku djeci zabranjivali da sviraju frulu, pola u šali, pola ozbiljno. "Pedeset godina", rekla je majka i odmahnula glavom. "A mi smo mislile da je sebi upropastila život." Niko nije ništa dodao. Ademir je spustio pitu natrag na tanjir.
Kad su prijateljice otišle, majka je pitala Ademira kad se otvara put za Lukomir. "Krajem maja, ako zima nije teška", rekao je. "Ali gore nema ni prodavnice ni doktora, teta Zlatija." Majka je rekla da ona ne ide gore u prodavnicu. Skinula je olovku s frižidera i na kalendaru na kuhinjskim vratima, između termina kod kardiologa i unukinog rođendana, u zadnjoj sedmici maja napisala krupnim slovima samo jednu riječ: Nadžija.