Majčin žbun ruža ostao je iza kuće u Zahumskoj, ali je poslije njene smrti rodio samo jednom, one decembarske sedmice kad je pao prvi snijeg na Podveležju. Jedan jedini cvijet, tamnocrven, gust kao baršun. Odrezala sam ga i donijela u cvjećaru da stoji u staklenoj vazi pored kase. Mušterijama sam govorila da nije na prodaju. Nisam im govorila zašto.

Čuvala sam je kao bolesnika. Svako jutro pomjerala sam vazu malo dalje od hladnog stakla, a uveče bliže radijatoru, i mijenjala joj vodu mlakom. Susjeda iz pekare rekla mi je da se cvijet u decembru ne bi smio ni otvoriti, a kamoli ostati. Ja sam samo slegnula ramenima. Mama bi znala šta joj treba. Pazila sam jedino da ne ostane sama u radnji preko noći, pa sam je navečer nosila kući u kutiji od cipela.

Džavid je svako jutro u osam svraćao po jedan karanfil za profesoricu. Studirao je pravo i bio je jedan od onih mladića koji pri ulasku uvijek malo zakucaju o štok, jer gledaju u telefon. Ja sam ga gledala četiri mjeseca. Znala sam da pije kafu bez šećera, da ima sestru u Štutgartu i da je prošle sedmice dobio desetku iz građanskog prava. Nikad mu nisam rekla ništa osim "dobro jutro" i cijene.

U petak, dvadesetog, banuo je u radnju bez daha, bez pozdrava. Imao je lice čovjeka koji je izgubio ključ od vlastitog života. "Treba mi crvena ruža", rekao je. "Večeras je završna večer na fakultetu, a Dika je rekla da će plesati samo s onim ko joj donese crvenu ružu. Obišao sam četiri cvjećare. Kažu da je decembar."

Pogledala sam ružu u vazi. Pogledala sam njega. Dika je bila djevojka s fakulteta, sa smijehom koji se čuo preko cijelog trga. Znala sam je iz viđenja, jer je jednom kupila tulipane za cimerku i usput rekla da tulipani nisu pravo cvijeće.

"Imam jednu", rekla sam. "Moja je, ali evo." Izvadila sam ružu iz vaze, otresla kapi s lista i omotala je u smeđi papir. Pri omotavanju bodlja mi je ušla u palac, duboko, i na papiru je ostala mala tamna mrlja. Džavid ju je ugledao, ali samo na trenutak. "Koliko je?" upitao je. "Ništa", rekla sam. "Za sreću." Pogledao me iznenađeno, kao da traži cijenu koju nije shvatio, pa se nasmijao. "Hvala, vi ste spas." Izašao je trčeći, s ružom podignutom visoko, kao da nosi baklju.

Cijelo poslijepodne zalijevala sam saksije i nisam mogla prestati gledati praznu vazu. Palac sam zavila maramicom. U šest sam zatvorila radnju i prošetala do Starog mosta, što nikad ne radim, jer je tamo previše ljudi s telefonima. Neretva je bila tamnozelena i tiha, a iz daljine se čula muzika iz sale fakulteta.

Sutradan sam ružu našla na klupi ispred zgrade. Papir je bio pokisnuo, a latice su pocrnjele na rubovima. Pored nje je ležala pocijepana pozivnica. Nisam htjela znati je li Dika plesala s njim, s nekim drugim ili nikako.

Kod kuće sam ružu stavila u teglu s vodom na prozor kuhinje i dugo je gledala. Džavid je u ponedjeljak ujutro svratio po karanfil. Kupio ga je, nasmijao se i rekao "dobro jutro". Nije pitao za vazu koja je ostala prazna pored kase. Nisam ni ja.