Predstava je počela u sedam, a Tajib Terzić je kihnuo u pola osam. Referent iz gradske uprave kupio je kartu za treći red na popustu za zaposlene i toliko se radovao veče u Narodnom pozorištu da nije htio priznati ni sebi da ga od jutra grebe u grlu. Ispred njega, tačno u visini njegovog nosa, sjedio je ćelav gospodin u tamnom odijelu. Tajib ga je poznavao iz novina i s dvije svečane akademije: Štefan Sokolović, direktor sektora u ministarstvu, čovjek od kojeg su zavisili i krediti i premještaji.
Kihnuo je glasno, bez upozorenja, i sve je otišlo ravno na tjeme direktora Sokolovića. Gospodin je polako izvadio maramicu, obrisao glavu i vrat i ne okrećući se promrmljao: "Ništa, ništa." Tajib je pocrvenio do ušiju. Do kraja prvog čina nije vidio nijednu repliku. U pauzi je dotrčao u foaje, našao direktora kraj šanka s čašom soka i rekao da mu je neizmjerno žao. "Zaboga, čovječe, to je prirodna stvar", rekao je Sokolović. "Zaboravite."
Kod kuće je supruga Staša slušala kako Tajib po treći put prepričava prizor. "Nije ti rekao da se uvrijedio", rekla je. "Rekao je ništa." "Ljudi na takvim mjestima to kažu iz pristojnosti", odgovorio je Tajib. "Idem sutra u ministarstvo da se izvinim kako treba." Staša je slegnula ramenima, jer je sedamnaest godina znala da s njim nema rasprave kad mu se nešto zavuče u glavu.
Sutradan ga je primila sekretarica. Tajib je rekao da ne želi ništa, samo da se još jednom izvini zbog sinoćnjeg događaja, i direktor ga je kroz poluotvorena vrata pogledao kao da vidi nepoznatu osobu. "Već smo razgovarali", rekao je. "Nema potrebe." Tajib je izašao na hodnik uvjeren da to nije dovoljno. Trećeg dana je poslao pismo na dvije stranice. Četvrtog dana je poslao cvijeće s vizitkom na kojoj je pisalo samo "Oprostite". Petog dana je stajao ispred ministarstva od osam ujutro, da ga uhvati prije prvog sastanka.
"Gospodine Terziću", rekao je Sokolović, kad ga je na stepenicama ipak zaustavio. "Vi me ne puštate na miru." "Samo želim da znate da nisam to uradio namjerno." "Znam da niste. Rekao sam vam pet puta." "A šta ako ste samo pristojni?" Direktor je zatvorio oči. "Možda vam je jasnije ovako: ako se ne maknete iz mog života, kihnut ću ja na vas." "Oprostite, to nisam razumio kao šalu", rekao je Tajib, i tada je Sokolović udario šakom o ogradu i viknuo da nestane, da napolje, da ga više nikad ne vidi.
Tajib je otišao kući pješice, preko Baščaršije i duž Miljacke, ne primjećujući ništa. Skinuo je kravatu, legao na kauč u dnevnoj sobi i ležao tako do mraka. Staša je bacila pogled na njega, vidjela da diše i vratila se u kuhinju. U tri ujutro on se probudio, sjeo i rekao u tišinu da mu je trideset osam godina staža dovoljno.
Ujutro je u fioci pronašao obrazac za prijevremeno penzionisanje. Šef odjeljenja se začudio, ali je potpisao. Do kraja mjeseca Tajib i Staša su zatvorili stan u Grbavici i otišli u kuću njene majke ispod Trnova, gdje je nekoliko košnica već godinama čekalo da ih neko preuzme. Tajib je naučio puhati dim u saće, da ne uznemirava pčele, i ne pravdati se kad ga ubodu.
Prve zime na brdu komšija Šućrija došao je da mu pozajmi sjekiru. Stajao je na kapiji, hladan zrak mu je zagolicao nos i on je kihnuo, otprilike jedan metar od Tajibovog lica. Tajib je obrisao obraz rukavom. "Na zdravlje", rekao je i otišao po sjekiru.