Na trećem spratu stare austrougarske kuće u Bistriku stanovalo je dvoje mladih ljudi koji su dijelili isti hodnik. Cecilija je prodavala sir na Markalama i mirisala je na travničku planinu. Bahrudin je bio dimničar, jedan od posljednje četvorice u gradu, i mirisao je na čađ koju nikakav sapun nije do kraja skidao. Pozdravljali su se ujutro na stepeništu, a kasnije, bez dogovora, sve češće i uveče. On joj je popravio zasun na prozoru, a ona mu je ostavljala komad sira ispred vrata, umotan u papir, da ga nađe kad se vrati s krovova.
Gazda im je bio Čedomir Vukelić, udovac s prvog sprata. U njegovoj sobi, na komodi, stajao je drveni jarac s izrezbarenim kopitima, ostatak jedne seoske trgovine, i Čedomir je za njega govorio da je jedini u kući koji ga razumije. Najviše je volio svoj hodnik: sjedio je iza zavjese i znao ko ulazi, ko izlazi i ko koliko ostaje. Cecilijin red vožnje znao je na minutu.
Jedne večeri pokucao joj je na vrata s tanjirom kolača. "Moj sestrić je inženjer", rekao je. "Pristojan čovjek. Dolazi u petak na kafu." "Ja znam s kim pijem kafu", odgovorila je. Čedomir se nasmiješio, ljubazno i predugo. "Znam i ja. Dimničar nije društvo za tebe. Poslije njega i stepenice su crne." Sutradan je na Bahrudinova vrata zalijepio obavijest o otkazu najma, s rokom do prvog u mjesecu.
Te noći Bahrudin je tri puta kucnuo u zid, kako su se dogovorili za nevolju. Cecilija je navukla jaknu preko pidžame. "Znam put koji gazda ne zna", rekao je, i povukao je uz tavanske stepenice, pa kroz poklopac u krovu, koji je otvorio jednom rukom, kao čovjek kojem je to posao.
Sarajevo je ležalo ispod njih u svjetlima, od Vijećnice do Trebevića, tiho kao veliki brod, a vjetar sa Miljacke bio je hladan i čist. Bahrudin je pokazivao na dimnjake kao na rođake. "Ovo je Bistrik, ovo su Kovači. Svaki ima svoje ime. Hodaj za mnom i ne gledaj dolje." Cecilija je hodala, korak po korak, po crijepu koji je još čuvao toplinu dana. Dvaput je kliznula, jednom ju je uhvatio za rukav, i oboje su se tiho smijali, jer se nisu stigli uplašiti.
Pred zoru su stigli do kuće u kojoj je gorjelo jedno prozorče. Unutra je sjedjela starica u vunenom prsluku, s termosicom kafe. Zvala se Aiša. Bahrudin joj je devet godina čistio dimnjak i bio je jedini koji je došao kad je ostala sama. "Znala sam da ćeš jednom doći kroz krov", rekla je. "Imam dvije sobe na tavanu i nikoga da mi hoda po glavi." Pogledala je njihove ruke, pa čađ, pa komad sira koji je Cecilija iz navike ponijela u džepu jakne, i nije pitala ništa. Samo je rekla da u kući nema čistih posteljina, ali ima toplih.
Kafu su pili sjedeći na debelim ćebadima, i čađ je pala na bijeli prekrivač, a niko nije rekao ni riječ. Na trećem spratu u Bistriku Čedomir je ujutro kucao na prazna vrata. Na komodi je drveni jarac gledao u zatvorenu sobu i nikoga nije mogao zaustaviti.