Oglas se pojavio na jednom tuzlanskom portalu za polovne stvari u utorak ujutro: prodajem orahov ormar, cijeli zid, pet pregrada, svaka sa svojom bravom, malo korišten, jednom. Do podne ga je pogledalo četiri hiljade ljudi. Do večeri je cijela Tuzla znala koji je to ormar, a pola Tuzle tvrdila je da ga je već vidjela, na televiziji, kad su se vrata otvarala jedna po jedna.
Sve je počelo pet sedmica ranije, kad je policija u šest ujutro pozvonila na vrata Mersijinog brata Jaska. Jasko je radio kao noćni čuvar u skladištu jedne građevinske firme na Bukinju. Te noći iz skladišta je nestalo četiristo metara bakarnog kabla, a kamera iznad kapije, prema zapisniku, nije radila. Jasko je tvrdio da je kamera radila i da je vidio ko je izašao kroz kapiju: vlasnikov sin, s prikolicom. Inspektor Šobot zapisao je to s velikim strpljenjem i odveo Jaska u pritvor, jer mu je, kako je rekao, priča bila previše zgodna.
Mersija je imala trideset četiri godine, cvjećaru blizu Trga slobode i naviku da probleme rješava redom, kao narudžbe. Prvo je otišla kod inspektora. Šobot ju je primio u kancelariji s fikusom koji je trebao vodu, slušao je deset minuta i onda ustao i zatvorio vrata. Rekao je da se snimak s kamere možda može naći, ako se dobro potraži, i da on najbolje traži navečer, uz večeru, u mirnom stanu, bez svjedoka. Mersija je zalila fikus iz njegove čaše. "U petak u sedam", rekla je. "Kod mene."
Sudija za prethodni postupak Rodić, kojem je predmet dodijeljen, nije ni zatvarao vrata. Rekao joj je to u hodniku suda, s rukom na njenom laktu: rješenje o pritvoru može se preispitati, ali on predmete preispituje temeljito, temeljitost traži vrijeme, a vrijeme je najbolje provesti uz dobro jelo. "U petak u pola osam", rekla je Mersija. "Ponesite rješenje. Ne volim nedovršene poslove."
Firma iz čijeg je skladišta nestao kabl gradila je za grad novu sportsku dvoranu, a vlasnikov sin, onaj s prikolicom, bio je kum zamjeniku gradonačelnika Đekiću. Đekić ju je primio u kabinetu s pogledom na Panonska jezera, ponudio ju je sokom i rekao da bi vlasnik mogao povući prijavu ako ga neko lijepo zamoli, a on bi ga zamolio još ljepše kad bi ga ona zamolila na pravi način. "U petak u osam", rekla je Mersija. "Donesite povlačenje prijave, potpisano."
Ostao je ministar. Hrustanović, ministar unutrašnjih poslova u kantonalnoj vladi, bio je jedini kojeg nije morala tražiti, jer je on našao nju. Dan poslije njene posjete Đekiću zazvonio joj je telefon u cvjećari i jedan topao, odmjeren glas rekao je da je čuo za njen problem, da su to ružne stvari koje se lako srede među ljudima koji se razumiju, i da on ima vremena u petak, kasnije, oko pola devet. Mersija je rekla da je to savršeno. I mislila je to.
Ostalo je pitanje ormara. Majstor Ahmo sa Slavinovića pravio je namještaj za pola grada i nikad nije pitao zašto. Ovaj put je pitao. Mersija je htjela orahov ormar preko cijelog zida u dnevnoj sobi, s četiri visoke pregrade, svaka dovoljno duboka da u nju stane odrastao čovjek s kaputom, i svaka sa svojom bravom koja se zaključava spolja. "Za zimnicu", rekla je. Ahmo je pogledao nju, pa skicu, pa opet nju. Rekao je da će ormar biti gotov do petka i da bi, kad već sve ide tako, i on volio jednom doći na večeru. "Onda napravite pet pregrada", rekla je Mersija, "i dođite u šest."
Ahmo je došao u šest, obrijan, s kutijom baklave i odvijačem u džepu. Mersija ga je pohvalila za brave i rekla da sumnja u petu pregradu, da joj se čini plića od ostalih. Ahmo se uvrijedio. Pregrada je, rekao je, ista kao i druge, i da bi to dokazao, ušao je unutra, okrenuo se i raširio ruke. Mersija je zatvorila vrata i okrenula ključ. "Imate pravo", rekla je kroz orahovinu. "Ista je." Iz ormara se neko vrijeme čulo samo disanje, a onda je Ahmo rekao da ga je prvi put u trideset godina zaključao vlastiti posao.
Inspektor je pozvonio u sedam i pet, s buketom za koji je Mersija profesionalnim okom vidjela da je kupljen na benzinskoj pumpi. Donio je i USB. "Snimak", rekao je i stavio ga na sto kao aduta. Mersija ga je odmah pustila na laptopu. Na snimku je, u dva i sedamnaest, vlasnikov sin izlazio kroz kapiju s prikolicom punom bakra. Šobot je skinuo jaknu, obuo papuče koje mu je dala i taman počeo pričati kako je cijeli život usamljen, kad je zazvonilo. Mersija je problijedila. "Komšija", šapnula je. "Ima ključ i strašnu narav." Inspektor je bez riječi ušao u prvu pregradu.
Sudija Rodić donio je vino i rješenje o ukidanju pritvora, potpisano i ovjereno, jer je, rekao je, čovjek od riječi. Mersija je rješenje pročitala dva puta i stavila ga u fasciklu pored USB-a. Sudija je skinuo sako, obuo papuče i sjeo na kauč bliže nego što je kauč tražio. Iz prve pregrade čulo se kašljanje. "Cijevi", rekla je Mersija. U osam bez pet zazvonilo je. "Moj bivši muž", šapnula je. "Radi u obezbjeđenju i ljubomoran je." Sudija je u papučama ušao u drugu pregradu brže nego što je ikad donio ijednu odluku.
Đekić je donio bombonjeru i potpisano povlačenje prijave. Kad mu je Mersija rekla da se osjeća kao kod kuće i dala mu papuče, ganuo se i rekao da kod kuće nema papuče, jer mu žena kaže da ih ne zaslužuje. Iz prve pregrade neko je kihnuo. "Mačka", rekla je Mersija. Đekić nije stigao pitati otkad mačke kišu u ormaru, jer je zvono zazvonilo peti put te večeri. "Brat od tetke iz Njemačke", šapnula je Mersija. "Dvije sedmice nije spavao." Zamjenik gradonačelnika ušao je u treću pregradu.
Ministar Hrustanović nije donio ništa, jer ministri, objasnio je, ne nose stvari, nego ih rješavaju. Rekao je da je razgovarao s ljudima, da će njen brat biti pušten i da sad mogu preći na ljepše teme. Mersija mu je dala papuče. Ministar ih je obuo s izrazom čovjeka koji polaže zakletvu. Onda je ona otišla u kuhinju da, kako je rekla, pogleda pitu, i iz kuhinje poslala dvije poruke. Kad se vratila, rekla je da joj je strašno žao, ali da joj upravo stiže tetka iz Gračanice, koja ne podnosi muškarce u kući. Ministar je bez pitanja ušao u četvrtu pregradu, valjda u uvjerenju da je to uobičajena procedura.
Prva poruka otišla je Aldijani, novinarki jednog lokalnog portala, s kojom je Mersija išla u gimnaziju. Druga je otišla na televiziju. Aldijana je stigla za jedanaest minuta, s kamermanom i dvije kolegice, a za njima ekipa s televizije. Mersija ih je dočekala na vratima s fasciklom: snimak s kamere, rješenje o ukidanju pritvora, povlačenje prijave. Onda ih je odvela u dnevnu sobu, stala pred orahov zid i počela otključavati vrata, redom, kao narudžbe.
Iz prve pregrade izašao je inspektor u papučama i rekao da je tu po službenoj dužnosti. Iz druge sudija, koji je rekao da nema komentara, i to ponovio tri puta. Zamjenik gradonačelnika tvrdio je da je došao pogledati ormar jer grad podržava domaću proizvodnju namještaja. Ministar je izašao posljednji od njih četvorice, popravio kravatu, pogledao pravo u kameru i rekao da je riječ o kontroli protivpožarne zaštite. Majstor Ahmo iz pete pregrade nije čekao da ga pitaju. "Ja sam ga pravio", rekao je ponosno. "Brave su moje."
Snimak je do ponoći imao više pregleda nego ijedan snimak iz Tuzle te godine. Jasko je pušten sutradan u deset, a vlasnikov sin priveden u jedanaest, s prikolicom. Inspektor je suspendovan, sudija je tražio izuzeće od svih predmeta, zamjenik gradonačelnika podnio je ostavku iz porodičnih razloga, a ministar je dao intervju o pritisku medija. Mersija je ormar prodala za tri dana. Kupio ga je jedan advokat iz Lukavca, koji je pitao samo jedno: idu li ključevi uz ormar.