Nanin bakreni bardak preživio je pedeset dvije godine u Stuttgartu, tri selidbe i dva unuka koji su u njemu držali punoglavce. Kad sam prošlog proljeća prodavala stan, sve ostalo podijelila sam sinovima ili dala komšinicama, a bardak sam umotala u peškir i nosila ga u krilu cijelim putem do Sarajeva. Stjuardesa me pitala je li to urna. Rekla sam da nije, da je za vodu. Nije mi povjerovala, vidjela sam po njoj, ali nije pitala dalje. U mojim godinama ljudi te puste da nosiš šta hoćeš.
Kad mi je bilo devetnaest godina, nana je tvrdila da se prava kafa može skuhati samo vodom s česme kod benta na Bembaši. Voda iz kuhinje bila joj je mlaka i bez ukusa, kao da je, govorila je, neko prije nas već popio pola. Zato sam svako veče tog ljeta, kad bi se sunce spustilo iza Huma, uzimala bardak i silazila iz Kovača niz kaldrmu do rijeke. Majka se ljutila da je to gubljenje vremena. Nana je govorila da djevojka koja ide na vodu ima pravo na pola sata koje niko ne broji.
Tefik je tog ljeta čuvao kupače na kupalištu ispod benta. Studirao je mašinstvo, nosio crvenu kapu i pištaljkom tjerao dječake koji su skakali sa zida. Navečer, kad bi kupalište opustjelo, sjedio je na kamenu kod česme kao da se odmara, iako se vidjelo da se ne odmara. Prve večeri samo mi je pridržao bardak dok sam ga punila. Druge me pitao čija sam. Treće mi je uzeo bardak iz ruke i nosio ga uzbrdo, do ćoška naše ulice i ni koraka dalje, jer je na ćošku stanovala Dževida, koja je sve vidjela i sve prepričavala.
Tako je bilo cijelo ljeto. Pričali smo o svemu što ne znači ništa: o ispitima, o vrućini, o tome koliko je Miljacka plitka u augustu i može li se riba iz nje jesti. Iz bašte jedne kafane preko rijeke svako veče je s radija išla ona stara sevdalinka o djevojci koja ide na Bembašu, i Tefik ju je zviždukao uz brdo s mojim bardakom u ruci. Jednom sam mu rekla da prestane, da me sramoti. "Nije pjesma o tebi", rekao je. "O svakoj je koja ide na vodu." Onda je zastao da uhvati zrak. "Malo više o tebi."
Jedne večeri, krajem augusta, bardak mu je ispao. Okliznuo se na kaldrmi zbog mene, jer sam se okrenula da ga nešto pitam baš kad je trebao gledati pod noge. Bardak se otkotrljao niz stepenice i udario o ivičnjak. Voda je otišla u šaht, a na trbuhu bakra ostalo je ulegnuće veliko kao palac. Tefik se izvinjavao kao da je razbio nečiji prozor. Sutradan ga je htio odnijeti majstoru u Kazandžiluk da ga izravna. Nisam dala. Rekla sam da će nana misliti da sam ga ja udarila, a to je, na neki način, i bila istina.
U septembru je ocu u goste došao prijatelj iz Foče sa sinom Razimom, koji je već pet godina radio u fabrici autodijelova kod Stuttgarta. Razim je bio krupan, miran i pristojan, i gledao me kao da je već sve dogovoreno. Ispostavilo se da i jeste. Otac je rekao da je to prilika kakva se ne odbija i da u Njemačkoj žena ne mora silaziti po vodu. Te večeri sam ipak sišla. Tefik je čekao na kamenu. Nosio je bardak do ćoška, a ja sam cijelim putem čekala da kaže jednu jedinu riječ. Rekao je: "Pazi, puno je." I predao mi ga.
Udala sam se u oktobru. Razim je bio dobar čovjek, to moram reći, i sad kad ga nema reći ću to još glasnije. Trideset osam godina radio je u istoj hali, nikad nije podigao glas, i sinovima je kupio bicikle prije nego što su znali voziti. Ja sam čistila kancelarije, pa radila u pekari kod jednog Grka, pa čuvala unuke. Bardak je stajao na polici u kuhinji, s ulegnućem okrenutim prema zidu. Razim me jednom pitao zašto ga ne dam izravnati. Rekla sam da je nanin. To je bila istina, ali ne cijela.
Razim je umro prije tri godine, u snu, tiho, kako je i živio. Sinovi su htjeli da ostanem kod njih, po sedmicu kod jednog, po sedmicu kod drugog, kao paket koji se šalje naizmjenično. Rekla sam da imam kuću u Sarajevu. Nisam je imala. Imala sam bratov stan u Kovačima, prazan otkako je brat otišao kćerki u Kanadu, i ključ koji mi je poslao poštom, s porukom da zalijevam cvijeće ako ga još ima. Cvijeća nije bilo. Bila je prašina, pogled na Baščaršiju i, dolje, rijeka.
Prvih sedmica nisam silazila. Grad je bio i moj i nije: uz rijeku su sad bile nove klupe, staza za šetnju do Kozije ćuprije, ljudi sa psima i djeca na trotinetima. Starog kupališta više nije bilo. Česma je ostala, s novim kamenom oko lule, ali ista. Jedne večeri u oktobru, kad sam se uhvatila da po treći put brišem prašinu s bardaka, obukla sam kaput i sišla. Kaldrma je bila ista i noge su je pamtile bolje od mene. Osjećala sam se glupo kao djevojčica. Sedamdeset jedna godina, a idem na vodu.
Na česmi je stajao jedan starac i punio plastične flaše. Imao ih je pet, poredanih na kamenu, i punio ih je polako, jednu po jednu. Čekala sam iza njega s bardakom u ruci. Kad je zavrnuo posljednji čep i okrenuo se, nije gledao mene. Gledao je bardak, dugo, nagnute glave, kao majstor koji procjenjuje tuđi posao. Onda je ispružio prst i dodirnuo ulegnuće na trbuhu bakra. "Ovo je moje", rekao je.
Tefik je, kako se ispostavilo, cijeli život ostao u Sarajevu. Radio je kao inženjer u jednoj projektnoj firmi, oženio se kasno, sa četrdeset godina, ženom koja je predavala hemiju u gimnaziji i koja je umrla prije pet godina. Djece nisu imali. "A flaše?", pitala sam. Slegnuo je ramenima. Rekao je da mu je to ostalo od jedne djevojke koja je tvrdila da se prava kafa kuha samo ovom vodom. "Pedeset godina?" "Ne baš svaki dan", rekao je. "Nekad sam bio bolestan."
Sjeli smo na klupu iznad benta, jer mu je koljeno tražilo, a meni je bilo drago što ne moram odmah ustati. Voda je preko benta šumila isto kao onda, samo su ljudi oko nje bili drugi. Pitao me za Njemačku i pričala sam mu bez uljepšavanja: o hali, o pekari, o Razimu koji je svake nedjelje kuhao grah i svake nedjelje ga zagorio. Tefik je slušao i klimao glavom. Onda je rekao da me vidio jednom, osamdeset pete, na Baščaršiji, ispred Sebilja. Vodila sam dva dječaka za ruku i nosila plavi kaput. "Zašto nisi prišao?", pitala sam. "Imala si dva dječaka i plavi kaput", rekao je, kao da to sve objašnjava. I jeste.
Kad sam napunila bardak, ponudio se da ga ponese. Rekla sam da sam ga sama nosila pedeset godina i da mogu još malo. "Nisi ga nosila", rekao je. "Stajao je na polici. Vidi se po bakru." Uzeo mi ga je iz ruke, isto kao onda, bez pitanja, a ja sam ga pustila, isto kao onda. Išli smo uz kaldrmu sporo, zbog njegovog koljena i mog daha. Pitala sam ga zašto tog ljeta nije rekao ništa. Zastao je da odmori. "Rekao sam", odgovorio je. "Svako veče sam ti nosio vodu uz brdo. Šta sam još trebao? Pjevati?"
Nisam znala šta da odgovorim, pa sam rekla da Dževide s ćoška odavno nema i da sad nema ko gledati. Tada se prvi put nasmijao, i tek sam ga tada sasvim prepoznala, više nego po prstu na ulegnuću. Na ćošku, gdje je nekad uvijek stajao, nije stao. Prošao je pored bratove kapije kao da tuda prolazi svaki dan, popeo se sa mnom stepenicama na prvi sprat i spustio bardak na kuhinjski sto, ulegnućem okrenutim prema meni.
Skuhala sam kafu tom vodom, u bratovoj džezvi, na šporetu koji je prvo morao razmisliti hoće li se upaliti. Tefik je pio polako i šutio. Onda je rekao da kafa nije ništa bolja nego s vodom iz kuhinje, da to zna već pedeset godina i da je svejedno silazio svako veče. Pitala sam hoće li doći sutra. Rekao je da sutra pada kiša. Rekla sam da imam kišobran. Cijelim putem niz stepenice zviždukao je, i znala sam koju pjesmu, iako je falširao kao i onda.