Prosjak koji je mijenjao kovanice

Kod nas na Kazandžiluku moglo se po zvuku znati koji je dan. Ponedjeljkom je babo kovao dna za džezve, utorkom je dolazio dostavljač s bakrenim limom, a četvrtkom u deset pred radnju je stajao Zaim-amidža i dvaput kucnuo prstom o dovratak. Nikad nije ulazio. Babo bi mu dao pet maraka, ja bih mu iznijela kafu u fildžanu, a on bi je popio stojeći, s rukom na srcu, i rekao: "Hvala, kćeri, neka ti se vrati na ispitu." Studirala sam farmaciju i ispita je uvijek bilo.

Sjedio je na kamenoj klupi uz ogradu Baščaršijske džamije, ali nije prosio kao drugi. Nije pružao ruku turistima, nije im pjevao i nije pokazivao rane. Imao je izglačan sivi kaput, obrijane obraze i šešir koji je skidao pred svakom ženom iz čaršije. Imao je i raspored, kao činovnik. Ponedjeljkom mu je Nusmir iz pekare davao somun, srijedom je kod Refika dobijao pola porcije ćevapa, a petkom poslije džume neko bi mu uvijek ostavio koju marku. Od djece nikad nije uzimao novac, nego je djeci on davao bombone iz džepa kaputa. Ljudi su ga voljeli jer se uz njega niko nije morao stidjeti. Davati Zaimu bilo je kao platiti račun koji čovjek rado plaća.

Trideset i dvije godine radio je u fabrici namještaja na Stupu. Kad je fabrika propala, ispostavilo se da mu niko nikad nije uplaćivao doprinose, pa je sa šezdeset šest godina dobio papir na kojem je pisalo da penzije nema. Taj papir je nosio u unutrašnjem džepu, presavijen na četiri, i jednom mi ga je pokazao, ne da bi se žalio, nego da mu objasnim jednu riječ. Riječ je bila "neosnovan". Živio je u podrumskoj sobi na Vratniku, kod jedne udovice koja mu nije uzimala kiriju dok joj je cijepao drva.

Fikreta Pašalić držala je suvenirnicu preko puta Sebilja i prodavala fabričke džezve kao ručni rad. Imala je glas koji se čuo do Begove džamije i znala je sve o svakome, a ono što nije znala, do akšama bi smislila. Vodila je i Facebook grupu "Čaršija uživo", s jedanaest hiljada članova, u kojoj je javljala dženaze, izgubljene mačke i ko je koga prodao. Ispod svake objave tražila je da je ljudi podijele, i ljudi su dijelili. Babo je govorio da je Fikreta jedini radio u Sarajevu koji se ne može ugasiti.

Jednog četvrtka u martu Fikreta je svratila do nas i još s vrata rekla babi da je vidjela Zaima u pošti na Obali. "Na šalteru je izbrojao hiljadu i dvjesta maraka, Suade. U stotkama. Ja stojim iza njega i brojim s njim." Babo je rekao da je Zaim vjerovatno mijenjao kovanice, jer to rade svi koji žive od sitnog. "Kakve kovanice", rekla je Fikreta. "Ja sam vidjela stotke." Do večeri se u grupi pojavila Zaimova fotografija na klupi, a ispod nje rečenica: "Ovaj gospodin sa Baščaršije mjesečno odnese više od doktora na Koševu. Vi dajte, ja više neću." Ispod je bilo četiristo komentara.

Sljedeće sedmice priča je narasla kao tijesto. Zaim je imao stan na Bistriku koji izdaje turistima. Imao je sina u Njemačkoj koji mu šalje eure. Imao je kuću u Hadžićima, a neki su znali i boju fasade. Jedan portal preuzeo je objavu i stavio njegovo lice ispod naslova "Prosjak milioner sa Baščaršije?", s upitnikom, da niko ne bi morao odgovarati. Turisti su počeli snimati Zaima telefonima, a jedan mladić ga je na engleskom pitao koliko zarađuje po satu.

Zaim nije imao pametni telefon i za objavu je saznao posljednji. Pokazao mu ju je mladi konobar iz čajdžinice preko puta, misleći da je to šala koja će ga nasmijati. Zaim je dugo gledao vlastitu fotografiju, pa komentare, i zamolio da mu se slova povećaju. Onda je vratio telefon, zahvalio i sjeo na klupu kao i svakog dana. Sjedio je uspravnije nego prije, kao čovjek koji čeka da ga neko prozove. Niko ga nije prozvao. Ljudi su samo gledali, neki dugo, a neki tako da on vidi kako gledaju.

Nusmir je prvi prestao. "Neću ja hraniti rentijera", rekao je, i somun je ostao na polici. Refik je rekao da će ćevape davati onima kojima stvarno treba. Petkom su ljudi poslije džume prolazili pored klupe kao da je prazna. A babo, koji je devet godina svakog četvrtka davao Zaimu pet maraka, trećeg četvrtka poslije Fikretine objave rekao je: "Ne znam više šta je istina, kćeri." Kad se začulo dvostruko kucanje, stajao je pognut nad nakovnjem, leđima okrenut vratima. Kafu sam iznijela ja. U džepu sam imala svojih pet maraka i nisam ih dala, jer me bilo stid da babo vidi kako sam bolja od njega. Zaim je kafu popio stojeći, s rukom na srcu, i ovaj put nije spomenuo ispit.

Pokušao je objasniti. Otišao je kod Fikrete sa svojim papirom iz penzionog fonda, a ona ga je pročitala naglas, pred dvije turistkinje koje su birale magnete, i rekla da takav papir danas svako može isprintati. Otišao je u poštu i zamolio službenicu da ljudima kaže šta je na šalteru mijenjao. Službenica je rekla da o strankama ne smije govoriti. Onda je prestao dolaziti u čaršiju. Pokušao je na Marijin Dvoru, kod tržnog centra, gdje ga niko nije znao, ali ga je jedna žena prepoznala s portala i glasno rekla djetetu da mu ne prilazi, jer je to onaj bogati.

Ja sam otišla kod Fikrete. Sačekala sam da izađu kupci i zamolila je da obriše objavu. Fikreta je slagala šalove po pultu i nije podigla glavu. "Ja samo pišem šta vidim, dušo", rekla je. "Ko je kriv što ljudi čitaju?" Onda mi je ponudila popust na filigranske minđuše, jer sam Suadova kći, i rekla da me pamti od kad sam bila ovolika. Izašla sam bez minđuša i bez ičega drugog. Objava je ostala, a broj komentara je rastao.

U decembru sam otišla na Vratnik s kesom u kojoj su bili somun, sir i čaj od kamilice. Udovica mi je na kapiji rekla da Zaim od jeseni ne cijepa drva i da kašlje noćima. Soba je bila čista, krevet namješten, sivi kaput na vješalici. Na stolu je stajala tegla napola puna kovanica. "Sad nemam šta mijenjati", rekao je i nasmijao se, a smijeh mu je prešao u kašalj. Pitao me, kao budućeg farmaceuta, koje tablete da kupi. Pozvala sam hitnu pomoć iako mi je to zabranio.

Na Koševu su rekli da ima upalu pluća. Posjetila sam ga dva puta. Drugi put me pitao je li neko iz čaršije pitao za njega. Slagala sam da je pitao Nusmir. Obradovao se kao dijete. "Nusmir je dobar čovjek", rekao je. "Samo se prepao." Zamolio me da mu donesem sivi kaput, jer ne želi da ga iz bolnice izvedu u pidžami. Umro je trećeg januara, ujutro, prije vizite. Doktorica mi je rekla da je srce bilo umorno, i pluća, i sve ostalo, kao da se to moglo napisati na jedan papir.

Fikreta je istog dana objavila dženazu, s crnom trakom preko one iste fotografije s klupe. Za dva dana čaršija je skupila četiri hiljade maraka za dženazu i nišan. Nusmir je dao dvjesta, Refik trista, babo petsto. Bilo je to više nego što je Zaim dobio cijele prošle godine, i to su svi znali, i niko to nije rekao naglas. Fikreta je u grupi napisala da čaršija nikad ne zaboravlja svoje ljude, i ta objava dobila je dvije hiljade lajkova.

Na Barama je bilo mnogo svijeta. Fikreta je stajala najbliže mezaru i plakala najglasnije. Poslije je ženama pričala kako joj je Zaim uvijek govorio da je ona najbolja žena u čaršiji. To niko nije mogao provjeriti. Babo je cijelim putem nazad šutio, a sutradan, u četvrtak u deset, podigao je glavu od nakovnja i dugo gledao u prazna vrata.

Teglu s kovanicama udovica je dala meni. Odnijela sam je u poštu na Obali i stala pred isti šalter. Za njim je sjedila ona ista službenica koja o strankama ne smije govoriti. Službenica je sipala kovanice u mašinu koja ih broji, a mašina je dugo zujala, kao da ne može odlučiti. Bilo je trideset sedam maraka i četrdeset feninga. Dobila sam dvadeseticu, desetku, peticu i ostatak u sitnom. Iza mene nije stajao niko i niko nije brojao sa mnom.