Poštansko sanduče u ulazu broj sedam, u zgradi iza Vječne vatre, imalo je dva ključa i oba su visila na privjesku Samira Ćatića. Nura nikad nije tražila svoj. Samir je volio sam donositi poštu na treći sprat, otvarati je za stolom dok ona sipa kafu i čitati joj račun za struju naglas, kao vijest iz novina. Kad su ga u novembru imenovali za direktora poslovnice Kapija banke na Ferhadiji, donio je gore i to pismo, otvorio ga nožem za hljeb i pročitao ga dva puta. "Gotovo je s krpljenjem, mišu moj", rekao je. "Od januara živimo kao ljudi."
Nura se nasmijala i nije rekla ništa. Osam godina je, kad Samir zaspi, sjedila u kuhinji s laptopom i prevodila turske serije za jednu produkcijsku kuću s Ilidže: ljubavi, osvete i izgubljene sinove, po četiri marke za minutu titla. Samir je mislio da to radi iz dosade i da novac troši na sebe. Novac je svakog petnaestog odlazio na ratu kredita za koji on nije znao. Od trideset hiljada maraka ostalo je još šest.
Prije osam godina Samir se onesvijestio na tramvajskoj stanici kod Skenderije. Na Koševu su rekli da mu srčani zalistak popušta i da se na operaciju čeka godinu, a jedna klinika u Istanbulu mogla ga je primiti za tri sedmice. Samir je tada radio u naplati potraživanja i govorio je da on dugove naplaćuje, a ne pravi. Nura je otišla u Kapija banku sama. Kredit joj je obradio Muhamed Rizvić, Samirov drug iz Druge gimnazije, i tražio je žiranta. Njen otac u Zenici pristao je preko telefona. Umro je u noći prije nego što su mu papiri stigli. Nura je tri dana kasnije potpisala njegovo ime za kuhinjskim stolom i ispod potpisa napisala datum. Samiru je rekla da je novac očevo nasljedstvo.
Dvije sedmice poslije Samirovog imenovanja na vratima se pojavila Branka Ćorić, s kojom je Nura dijelila sobu u studentskom domu na Nedžarićima. Branka je imala kofer, sijede pramenove koje nije bojila i muža kojeg je prošle godine sahranila u Mostaru. Trebao joj je posao. Nura joj je skuhala kafu i, dok je Branka pričala o godinama provedenim uz bolesnu majku i braću, osjetila je potrebu da i ona nešto pokaže. Ispričala joj je za Istanbul. "Sama si to izvela?", pitala je Branka. "Sama. I on ne smije saznati. Samir bi radije umro nego živio od ženinog duga."
Samir je Branku zaposlio isti dan, jer mu se u poslovnici oslobađalo jedno mjesto. Navečer je objasnio koje. Muhamed Rizvić imao je u dosijeu disciplinski postupak od prije deset godina, zbog ugovora s naknadno upisanim datumom. To je bilo dovoljno. Ali Samir je priznao i ono što ga je više žuljalo: Muhamed ga je pred službenicima zvao Samko, kao u gimnaziji. "Ne mogu biti direktor čovjeku koji me pred blagajnom zove Samko", rekao je i nasmijao se svojoj iskrenosti.
Muhamed je sutradan pozvonio u deset, kad je znao da Samira nema. Nije sjeo. Iz fascikle je izvadio kopiju obrasca za žiranta i spustio je na stolić pored zdjelice sa suhim smokvama. "Vaš otac je umro trećeg marta", rekao je mirno. "Potpisao je šestog. Ja sam to vidio prije osam godina i šutio, jer sam znao zašto. Sad vas molim da i vi meni nešto učinite. Imam dvoje djece i jednu mrlju u dosijeu. Ako izgubim ovaj posao, u ovom gradu me niko neće zaposliti. Recite mužu da me zadrži. Ako ja padam, gospođo, ne padam sam."
Nura je te večeri molila Samira kao što ga nikad ništa nije molila. On ju je slušao s olovkom u ruci, a onda je otvorio laptop i pred njom poslao Muhamedu rješenje o otkazu. "Da se u banci ne priča kako direktora vodi žena", objasnio je. Zatim je, dok je skidao sat, održao kratko predavanje o ljudima koji krivotvore potpise. Takvi, rekao je, truju kuću u kojoj žive, a njihova laž se uvlači u zidove kao vlaga. Nura je sjedila na rubu kreveta i gledala vlastite ruke.
U četvrtak je kroz staklo poštanskog sandučeta vidjela bijelu kovertu s Samirovim imenom, napisanim Muhamedovim rukopisom. Ključ je bio na Samirovom privjesku. U subotu je banka slavila trideset godina u jednom hotelu kod Vijećnice i Samir je htio da njegova žena otpjeva sevdalinku, jer je Nura lijepo pjevala i jer je njemu bilo drago kad je drugi gledaju. Nura ga je zamolila da cijeli petak vježba s njom i da do zabave ne otvara poštu, ni račune, ništa. "Nema banke, nema pošte", rekla je. "Samo ja." Samir je bio polaskan. "Ništa ne otvaram dok moja žena ne zapjeva", rekao je.
Branka je za to vrijeme sjedila sa Muhamedom u kafani kod Latinske ćuprije. Prije petnaest godina, u Mostaru, bili su zajedno, i ona ga je ostavila zbog čovjeka koji je mogao plaćati majčine lijekove. Rekla mu je to sada bez izvinjenja, kao račun koji se konačno plaća. Rekla je i da je sama i da je umorna od kuće u kojoj niko ne treba njen rad. Muhamed je dugo šutio, a onda ponudio da sutra uzme pismo nazad, nekako, preko domara. Branka je odmahnula glavom. "Neka ga pročita", rekla je. "Ta kuća osam godina živi na laži. To je skuplje od kredita."
Nura je u subotu pjevala "Moj dilbere" pred dvjesta gostiju, preglasno i prebrzo, kao da se od nekoga brani. Aplaudirali su joj stojeći. Samir ju je vodio od stola do stola i predstavljao je kao da je nagrada koju je dobio uz direktorsko mjesto. Kući su se vratili poslije ponoći. U ulazu je, još u kaputu, otključao sanduče.
Pročitao je pismo za kuhinjskim stolom, dva puta, kao rješenje o imenovanju. Onda je ustao. Nura je čekala. Osam godina je zamišljala ovaj trenutak i u svakoj verziji on je govorio isto: da je on potpisao, da je on kriv i neka dođu po njega. Samir je rekao nešto drugo. Rekao je da je spavao pored falsifikatorke. Da ga je uništila baš sad, kad je najzad nešto postao. Da će ostati u braku zbog ljudi, ali da ona od danas nema šta tražiti u njegovim poslovima, njegovom novcu i njegovom imenu. "Uradila sam to za tebe", rekla je. "Za mene?", viknuo je. "Ko te tražio?"
Tada je zazvonio interfon. Branka je stajala dolje u snijegu i nije htjela ući. Dala je Nuri kovertu i otišla. U koverti je bio original obrasca za žiranta i papirić na kojem je Muhamed napisao samo: "Ovo nikad nije postojalo." Samir je pročitao papirić preko njenog ramena, istrgao joj obrazac iz ruke i stao ga cijepati iznad sudopera, sve sitnije, smijući se. "Gotovo je", ponavljao je. "Nikom ništa." Pustio je vodu. Onda ju je zagrlio i rekao da joj je oprostio, da je bila kao dijete koje ne zna šta radi i da će on od sada misliti za oboje. "Mišu moj", rekao je. "Prepala si se."
Nura je otišla u spavaću sobu. Kad se vratila, nije više bila u haljini s dugim rukavima nego u farmerkama i kaputu. Samir ju je pogledao kao da nije dobro čuo nešto. "Sjedni", rekla je. "Sad ću ja pričati, a ti ćeš slušati." Rekla mu je da je čekala jednu rečenicu. Ne da on stvarno ode u zatvor umjesto nje, nego samo da kaže da bi otišao. Rekla je da su čovjek koji je maloprije vikao i čovjek koji je sad grli isti čovjek, i da ona ne zna s kojim je od njih dvojice živjela. Samir je rekao da je umorna i da će sutra sve izgledati drugačije. "Sutra hoće", rekla je.
Samir je pitao gdje će u dva noću. Kod Branke, za početak, rekla je, a poslije će vidjeti. Rekao je da su oni muž i žena, da to nešto znači. Rekla je da je to značilo nešto samo jednom od njih. Nije zalupila vratima. Sišla je pješice niz tri sprata, a u ulazu je zastala kod sandučeta. Skinula je s privjeska ključ od stana, pa i ključ od podruma, i ubacila ih kroz otvor. Čula je kako padaju na dno, među letke za novogodišnje popuste. Samir je imao oba ključa od sandučeta. Kad ga sutra otvori, naći će i njene. Na Ferhadiji je padao snijeg, a ispred nje još niko nije bio prošao.