Zineta je bila kći mesara s Bjelava i znala je odvojiti meso od kosti, i u radnji i u životu. Udala se za očevog pomoćnika, koji je, čim je stari umro, počeo sjediti po kafanama i dijeliti meso na veresiju. Zineta je to trpjela tri godine. Onda je prodala radnju, vratila dugove i uz pomoć advokata otišla od njega, s djecom i s ostatkom novca. On danas čuva parking kod stadiona i ponekad dođe na kapiju tražiti dvadeset maraka.
Za taj novac kupila je staru kuću na tri sprata iznad Koševa i sobe izdavala studentima i mladim ljudima na prvom poslu. U kući su živjela dvojica medicinara iz Nikšića, jedan student Muzičke akademije koji je vježbao trubu samo kad je ona bila na pijaci i nekoliko mladih službenika. Kirija se plaćala prvog u mjesecu, doručak je bio u sedam, nedjeljom pita. Zineta je znala kad treba dati na kredit, a kad pogledati u stranu. Podstanari su je iza leđa zvali Ministarka.
Kćerka Erna imala je dvadeset i jednu godinu. Radila je na kasi u jednom supermarketu na Alipašinom, ali je poslovođa previše pričao s njom, pa ju je majka dovela kući da pomaže oko kuće. Erna je imala sivozelene oči koje bi, kad govori, podigla prema plafonu, kao da nešto provjerava gore. Nedjeljom navečer, kad bi studenti donijeli gitaru u salon, pjevala je stare sevdalinke tako da je svaki stih zvučao kao šala na nečiji račun. Zineta je gledala i šutjela. Nijedan student nije bio ozbiljan, nijedan nije imao novca. A onda je primijetila da Erna pred jednim čovjekom više ne pjeva u šali.
Seid Hadrović imao je trideset i pet godina i bio je najstariji podstanar u kući. Dvanaest godina radio je kao knjigovođa u izdavačkoj kući Velagić i sinovi, koja je štampala bukvare i čitanke za pola kantona. Nosio je naočale, plaćao na vrijeme, nije pušio u sobi i imao je, kako je Zineta čula, lijepu ušteđevinu. Gledala je Ernu i njega sve do proljeća i nije rekla ništa. Pustila je da stvar ide svojim tokom, kao tijesto koje se ne dira dok ne naraste. Kad su i medicinari počeli praviti šale za doručkom, sjela je s Ernom u kuhinji i postavila joj tri pitanja. Erna je odgovorila na sva tri, iskreno, gledajući u plafon.
U nedjelju ujutro prozori su bili otvoreni, a iz rerne je mirisala zeljanica. Zineta je pogledala na sat: jedanaest i sedamnaest. Imala je vremena da stvar riješi i da stigne na tramvaj od dvanaest i petnaest za Ilidžu, gdje je nedjeljom ručala kod sestre. Bila je sigurna da će pobijediti. Seid nije bio student da se pravda mladošću. Bio je ozbiljan čovjek u kući u kojoj je majka primala ozbiljne ljude, i iskoristio je njeno povjerenje. Neke majke bi za takvu stvar tražile novac i zaboravile. Zineta nije bila od takvih: za kćerkin obraz postojala je samo jedna naknada. A gospođa Velagić kupovala je tufahije u istoj poslastičarnici na Ferhadiji kao i Zineta, svake subote u deset. Stari Velagić je prošle godine otpustio jednog prodavača samo zato što se o njegovom razvodu pričalo po školama.
Seid se tog jutra triput pokušao obrijati i triput mu je zadrhtala ruka. Cijelu noć nije spavao. Vidio je Velagićevo lice, kako ga je vidio kod onog prodavača: hladno, pristojno, bez glasa. "U ovoj kući pravimo bukvare", govorio je stari na svakom sastanku. "Ko ne zna šta je red, ne može ga drugima prodavati." Sarajevo je malo, a škole su još manje. Pomislio je na rođake u Minhenu, na autobus, na nov početak. Ali ko bi mu tamo dao dvanaest godina staža i kancelariju s prozorom na Miljacku?
Sjetio se kako je počelo. U februaru je jedne večeri nestalo struje u cijeloj ulici, i Erna je pokucala na njegova vrata sa svijećom u ruci, mokre kose, i pitala ima li upaljač. Ušla je da sačeka da struja dođe. Vrata su se zatvorila. Poslije toga ostavljala mu je u sobi tanjir tople pite pokriven salvetom i šaputala na stepenicama: "Samo da znaš, mama ništa ne zna." On je vjerovao, jer je htio vjerovati.
Mislio je i o onome što mu je smetalo. Govorila je "ja bi" umjesto "ja bih". Otac joj je čuvao parking. Majka je bila Ministarka. Njegovi u Zenici, znao je, zapamtili bi svaku Erninu grešku na svadbi. A onda bi se sjetio kako se smije, zabačene glave, i kako mu je one februarske noći šapnula da se pored njega ne boji mraka. Znao je da je kriv. Znao je i kako će sve završiti, samo to još nije sebi rekao.
Erna je ušla bez kucanja, uplakana. "Mama zna", rekla je. "Sve zna. Šta ćemo sad?" Zagrlila ga je, i on joj je rekao da ne plače, da će sve biti dobro, iako nije znao šta to znači. Onda je na vratima pokucao jedan od medicinara i rekao, gledajući u pod: "Gospođa vas moli da siđete u kuhinju." Na stepenicama se mimoišao sa Senaidom, Erninim bratom, koji drži treninge boksa u jednoj sali na Skenderiji. Senaid ga je samo pogledao, odozgo, iako je stajao stepenik niže, i nastavio uz stepenice.
U kuhinji je bila kafa u džezvi i tanjir zeljanice. Zineta je sjedila uspravno, kao na šalteru. "Vi ste ozbiljan čovjek, gospodine Seide", rekla je. "Zato s vama razgovaram ozbiljno." Nije podigla glas. Spomenula je poslastičarnicu na Ferhadiji i gospođu Velagić, samo usput, kao što se spominje vrijeme. "Ja nisam žena koja priča", rekla je. "Ali žene pričaju. Pitam vas samo šta namjeravate." Seid je skinuo naočale, obrisao ih o košulju i ponovo stavio. Kuhinja je mirisala na zeljanicu. "Namjeravam", rekao je, i glas mu je zapeo. "Namjeravam je oženiti."
Gore, u svojoj sobi, Erna je sjedila na krevetu. Umila je oči hladnom vodom, popravila šnalu u kosi i dugo se gledala u ogledalu. Probala je kako zvuči Erna Hadrović, prvo šapatom, pa naglas. Onda je legla na leđa, podigla pogled prema plafonu i počela misliti na stan na Grbavici s balkonom, na bijelu haljinu, na to kako će jednog dana i ona nekome kuhati kafu u džezvi. Misli su tekle mirno, jedna za drugom, i ona je posve zaboravila da nešto čeka.
Najzad je čula majčin glas sa stepenica. "Erna! Siđi, dušo. Gospodin Seid ti želi nešto reći." Tek tada se sjetila šta je čekala.