Smijeh u sudnici

Jedanaest godina kucam zapisnike u livanjskom sudu. Upisala sam u njih svađe oko međa na Livanjskom polju, ovce koje su prešle na tuđu livadu i dva brata koja se šest godina nisu mogla dogovoriti čiji je jedan orah. Navikla sam da ljudi u sudnici viču, plaču i lažu, i da sve to u zapisniku stane u tri suhe riječi. Ali samo sam jednom, na jednoj strani, četiri puta otkucala: smijeh u sudnici. Bilo je to u oktobru, na ročištu Bagarić protiv Bagarić.

Razvod je bio gotov u martu, za deset minuta. Kuća nije. Zvonko i Božena Bagarić gradili su je dvadeset godina na izlazu iz grada prema Kupresu: on od para koje je zarađivao kamionom, ona od plate iz sirane, gdje je dvadeset tri godine solila i okretala livanjski sir. Zvonko je tražio cijelu kuću. U tužbi je to pisalo uljudno, a u kafani je govorio otvoreno: žena koja ima drugog nema šta tražiti u kući koju je ostavila. A da ima drugog, znalo je cijelo Livno. Nedjeljom ujutro viđali su je u bijeloj nivi Darka Tokića, udovca i fotografa, koji je ljude vodio na Cincar da gledaju divlje konje.

Ročište je bilo javno i Zvonko se pobrinuo da to svi znaju. Došla su mu oba brata, majka iz Glamoča, pola stalnih gostiju iz kafane Kameni lav, komšije s ulice i, ne znam zašto, čovjek koji prodaje kestene ispred pošte. Došle su i žene iz sirane, sve u istim plavim mantilima. Sutkinja Magdalena Jozić pogledala je preko naočala na lančiću i rekla da je ovoliko svijeta vidjela samo kad se lovačko društvo sudilo s općinom oko jedne kolibe. Tražila je da sjednu gdje stignu i da šute. Sjeli su. Šutjeli nisu.

Zvonkov advokat, stari Kristijan Dodig, prvo je govorio o zakonu, kratko i dosadno, a onda o običaju, dugo i s uživanjem. Kod nas se zna, rekao je, otkad postoji Livno: koja ode drugom, ode s jednim koferom. Sutkinja ga je prekinula i rekla da običaji u ovoj sudnici nisu izvor prava. Tada je ustao Zvonko, crven do ušiju, i rekao da hoće da se zapiše. Da se zna da je njegova žena dvije godine govorila kako odlazi sestri u Split, a išla je s Tokićem na Cincar. Da je on posljednji u Livnu saznao. Sutkinja je uzdahnula i klimnula meni. Zapisala sam.

Božena je došla bez advokata. Sjedila je sama za stolom tužene, u plavom kaputu, s torbicom na koljenima, i dok je Zvonko govorio, gledala je kroz prozor u jedan oblak iznad Kamešnice. Sutkinja ju je upitala poriče li navode. Božena je ustala. "Ne poričem", rekla je. "Vozila sam se s Darkom Tokićem na Cincar, i ne samo na Cincar, a kod sestre nisam bila nijednom. Neću lagati o onome što je cijeli grad već izbrojao po nedjeljama." Gosti iz Kamenog lava zažamorili su zadovoljno, kao da su dobili na lotu. Žene iz sirane spustile su glave.

"Ali imam dva pitanja, ako sud dozvoli." Sutkinja je dozvolila, jer je, kako mi je kasnije priznala, i sama htjela čuti. "Prvo je za gospodina Dodiga. Ko je napisao to pravilo o jednom koferu?" Dodig je raširio ruke i rekao da ga niko nije napisao, da je to narodno. "Narodno", ponovila je Božena. "Ja sam rođena u Livnu, ovdje živim četrdeset sedam godina i niko me nikad nije pitao šta mislim o tom koferu. Nisu pitali ni moju majku ni njenu. Pravilo su smislili muški za stolom u kafani, uz treću rakiju, i sad bi htjeli da ga ja nosim." Prve su se nasmijale žene iz sirane, pa nekoliko komšija. Otkucala sam: smijeh u sudnici.

"Drugo pitanje je za mog bivšeg muža, i molim sud da ga upozori da mora govoriti istinu." Sutkinja je upozorila Zvonka. Božena se okrenula prema njemu prvi put tog jutra. "Zvonko, je li se ikad desilo, za dvadeset tri godine, da dođeš kući, a da te ne čeka večera? Da tražiš košulju, a da nije opeglana? Da mi kažeš da tvojoj majci treba odnijeti lijekove u Glamoč, a da ih nisam odnijela? Jesi li ikad išta tražio od mene, a da nisi dobio?" Zvonko je dugo šutio. Bio je grub čovjek, ali nije bio lažov, i to mu je tog dana bila nesreća. "Nije", rekao je na kraju. "Nikad. To ne mogu reći."

"Eto", rekla je Božena sutkinji. "Sve što je tražio, dobio je. A tražio je malo, gospođo sutkinjo. Večeru u šest, tišinu dok gleda Dnevnik i da ga ništa ne pitam o kamionu. To mi je uzimalo sat dnevno, možda dva. Ostatak dana ostajao je meni. Ostatak mene. Šta sam s tim trebala raditi? Baciti ga psima na Livanjsko polje? Mislila sam da je pametnije dati ga čovjeku koji ga je tražio i koji zna šta će s njim. Koji me pita šta mislim o oblacima nad Kamešnicom i čeka me pod Cincarom s termosom kafe." Ovaj put se smijala cijela sudnica, i braća Bagarić, i čovjek s kestenima, i Kameni lav, koji je do maloprije navijao za drugu stranu. Zvonkova majka smijala se u maramicu. Otkucala sam: smijeh u sudnici. Pa još jednom, jer nije prestajalo.

Sutkinja je skinula naočale i rekla da će udaljiti svakoga ko se nastavi smijati, ali su joj se ramena tresla dok je to govorila. Dodig je ustao i rekao da ovo nije odbrana, nego predstava, i da moral u Livnu ipak nešto znači. Sutkinja mu je odgovorila da je odgovor ipak dao njegov vlastiti klijent. Onda je izrekla ono što je zakon govorio od početka: kuća je stečena u braku i dijeli se na dva jednaka dijela, a običaj o koferu ostaje u kafani, gdje je i rođen. Četvrti put sam otkucala istu rečenicu. Zvonko je izašao prvi. Na vratima ga je mlađi brat pitao: "Pa zašto si je onda pitao pred cijelim Livnom, čovječe?"

Tog popodneva sutkinja Jozić vratila mi je zapisnik na potpis i prst joj je stao na mojim redovima. Rekla je da je smijeh u sudnici dovoljno upisati jednom. Rekla sam joj da ga je bilo četiri puta i da ja upisujem ono što čujem. Gledala me je preko naočala, uzela olovku, zastala i vratila olovku u čašu. "Neka ostane", rekla je. "Tako je bilo." Kroz prozor njenog ureda vidjela sam bijelu nivu kako polako izlazi sa sudskog parkinga i skreće prema Cincaru. Božena je sjedila naprijed, pored vozača. Na zadnjem sjedištu nije bilo nikakvog kofera.

Do večeri je priča obišla grad. U sirani su Boženi ostavili tortu u svlačionici, a moj muž, koji tri puta sedmično igra karte u Kamenom lavu, donio je vijest da su stalni gosti izmijenili pravilo. Od sada važi samo za one koje odu zbog para. Za ostale nema kofera, nego se kuća lijepo podijeli na pola. Pitala sam ga je li iko bio protiv. Rekao je da nije, jer Zvonka te večeri nije bilo, a ostali su se bojali da će za to čuti žene iz sirane.