Ljubavne priče na strani B

Nana je ploču čuvala u jastučnici, između dva uštirkana čaršafa, na dnu ormara koji je mirisao na sapun i dunje. Našla sam je u aprilu, kad smo mama i ja praznile njen stan na Slatini, mjesec dana poslije dženaze. Bila je teška kao tanjir i crna kao ugalj, sa sitnom pukotinom koja je išla od ruba prema sredini. Na jednoj strani bila je štampana etiketa: Kad ja pođoh na Bembašu, pjeva Hivzo Turbić, uz pratnju harmonike i violine. Na drugoj strani etiketa je bila prazna. Samo je neko olovkom, sitnim kosim slovima, napisao: Za H., Tuzla, 1957.

Mama je okretala ploču u rukama kao da je vrela. Nana nikad nije imala gramofon. Nije pjevala ni na svadbama, ni na sijelima, ni u kuhinji, a kad bi neko na televiziji zapjevao sevdalinku, ustala bi i otišla staviti vodu za kafu. "Možda je od nekog iz fabrike", rekla je mama, jer je nana trideset godina radila u fabrici soli i sve što mama nije znala objasniti dolazilo je odatle. Ja radim kao tonski tehničar na jednom malom tuzlanskom radiju, i kad sam ploču stavila u torbu, mama nije rekla ništa. Samo je gledala kako je umotavam u šal.

Za ploču od sedamdeset osam obrtaja trebao mi je gramofon kakav više niko nema. Našla sam ga kod čika Avdije, koji subotom na buvljaku prodaje stare radio-aparate i nikome ne da da ih dira. Meni je dao, kad je vidio etiketu. Rekao je da je Hivzo Turbić pedesetih pjevao u jednoj kafani blizu Trga slobode i da je imao glas od kojeg su konobari zaboravljali naplatiti. Onda je nestao, rekao je čika Avdija, kako su tada nestajali pjevači: oženio se i ućutao. Gramofon mi je posudio na sedmicu dana, pod uslovom da mu donesem snimak.

Snimala sam noću, poslije zadnje emisije, kad u studiju ostanemo samo ja i automat koji pušta muziku do jutra. Strana A bila je izgrebana, ali čitava. Program za čišćenje skidao je pucketanje sloj po sloj, kao kad se sa zida skida stara boja, i ispod njega se pojavio glas. Bio je to mlad muški glas, visok, malo hrapav na dugim tonovima, i pjevao je Bembašu kao da mu je neko upravo rekao nešto smiješno pa se trudi ostati ozbiljan. Pustila sam je pet puta. Onda sam okrenula ploču.

Pjesmu sa strane B nikad nisam čula. Nije je bilo ni u jednoj zbirci, ni na jednom snimku, ni u pjesmarici koju je mama čuvala još od muzičke škole. Počinjala je violinom, samom, kao da neko tiho otvara vrata, a onda je ušao isti glas, samo bez smijeha: Habiba, so na usnama, ko te voli, gorko voli. Moja nana se zvala Habiba. Pjesma je imala tri strofe. Na sredini treće, tačno tamo gdje je pukotina presijecala brazdu, igla je preskakala. Sekunda i po tišine, pa posljednji akord. Pokušala sam sve što znam. Brazde tu više nije bilo. Ono što je stajalo u toj sekundi i po otišlo je s pukotinom.

O Hivzi Turbiću internet je znao malo: tri ploče između pedeset pete i pedeset osme, naslovi bez godina i jedna fotografija mutna kao kroz paru. I jedan komentar, star četiri godine, ispod snimka Bembaše u izvedbi neke druge pjevačice: Ovo je pjevao i moj djed Hivzo Turbić. Ako iko ima njegov snimak, molim vas, javite se. Kod kuće nemamo nijedan. Selim. Napisala sam mu u dva ujutro. Odgovorio je za četiri minute, kao da je četiri godine sjedio pored telefona. Bio je štimer klavira u Sarajevu. U subotu je stigao prvim autobusom.

Bio je visok i mršav, s platnenom torbom preko ramena i rukama kojima nije znao šta će dok ne dotaknu nešto što zvuči. Iz torbe je izvadio drvenu kutiju sa svojim slušalicama. Rekao je da ne vjeruje tuđim slušalicama, kao što ne bi vjerovao tuđem čekiću. U studiju sam mu pustila Bembašu. Slušao je zatvorenih očiju, i kad je pjesma završila, nije ih odmah otvorio. "Tako je pjevao i kad je bio star", rekao je. "Samo tiše. I samo u kupatilu." Djed je, pričao je, pedeset osme otišao u Sarajevo, oženio se i trideset godina radio kao knjigovođa u fabrici duhana. O pločama nije pričao nikad. Kad bi ga unuci pitali je li istina da je pjevao, rekao bi da je to bio neki drugi čovjek.

Onda sam pustila stranu B. Selim se nije pomjerio do drugog stiha. Na drugom stihu počeo je pjevušiti, prije glasa s ploče, pola takta ranije, kao čovjek koji put zna napamet. Skinuo je slušalice i pogledao me. Tu melodiju, rekao je, djed je pjevušio svako jutro dok se brijao, bez riječi, uvijek do istog mjesta i onda ispočetka. Kad su ga pitali šta je to, govorio je: jedna pjesma koju sam dao. Niko nije znao kome. Pitala sam kako se zvala njegova nana. "Mersa", rekao je. "A tvoja?" Pokazala sam mu etiketu i ono H. olovkom. Dugo smo šutjeli, svako sa svojom nanom.

Nismo znali ništa. Znali smo samo da je nana pedeset sedme imala dvadeset godina i radila u fabrici soli, da se pedeset osme udala za mog djeda, rudara s Kreke, i da nikad nije imala gramofon. Znali smo da je Hivzo iste te godine otišao u Sarajevo i ućutao. Ostalo je bila pjesma, i to bez kraja. Selim je pitao može li čuti mjesto s pukotinom. Pustila sam mu ga pet, deset puta. Svaki put je pjevušio preko praznine, jer melodiju je znao, djed mu ju je ponavljao svako jutro, ali riječi nije imao. Tada sam se sjetila mame.

Nazvala sam je u podne i rekla joj da sluša. Selim je, malo postiđen, pjevušio u moj telefon posljednji stih bez riječi, onako kako ga je slušao iznad lavaboa. S druge strane nastala je tišina tako duga da sam pomislila da je veza pukla. Onda je moja mama, koja ne pjeva ni na rođendanima, zapjevala tiho i promuklo, kao da se boji nekoga probuditi: pjevaj, dušo, kad me nema. To joj je, rekla je poslije, nana pjevala svako veče dok ne zaspi. Samo taj jedan red, uvijek isti, na melodiju koju mama nikad nigdje drugo nije čula. Mislila je da je to neka stara pjesma iz nanina sela.

Mama je obećala da će doći u studio u sedam. Do tada smo Selim i ja hodali po gradu. Ručali smo ćevape blizu Trga slobode, a onda otišli do slanih jezera, praznih u oktobru, s ugašenim tuševima i zaključanim kioscima. Selim je spustio ruku u vodu i polizao prst, ozbiljno, kao da štima klavir. Rekao je da je voda slana i da sad zna odakle djedu prvi stih. Nasmijala sam se, a on me gledao kao da je čuo ton koji je dugo tražio. Pitao me zašto pjevušim kad mislim da me niko ne čuje. Nisam znala da pjevušim.

U sedam je došla mama, u svom najboljem kaputu, kao za pregled kod doktora. Stala je pred mikrofon i rekla da ne zna pjevati. Onda je, kad sam joj dala znak, otpjevala onaj red tri puta, svaki put malo glasnije. Selim je stajao iza stakla s rukama u džepovima. Kad je mama izašla, odmjerila ga je od glave do pete i rekla mi, dovoljno glasno da on čuje, da nana nikad nije vjerovala muškarcu s ružnim rukama.

Mamin glas sam ugradila u onu sekundu i po praznine. Trebala su mi dva sata da ga spustim na isti ton, da mu dodam isto pucketanje i da se ne čuje šav. Onda smo sjeli, nas troje, i pustila sam pjesmu od početka. Violina, vrata, glas mladog čovjeka koji se ne smije. Habiba, so na usnama. Tri strofe. Na sredini treće glas je za trenutak postao stariji i niži, ženski, malo nesiguran, i otpjevao ono što je neko pedeset sedme dao, a neko skoro sedamdeset godina čuvao u jednom redu. Mama je gledala u pod. Selim je gledao u mene. Niko nije rekao ništa dok nije zapucketao kraj.

Zadnji autobus za Sarajevo polazio je u devet. Odvezla sam Selima do stanice i dala mu USB s pjesmom, a on je meni dao svoju vizitku, kao da je nemam. Rekao je da u Sarajevu ima djedov klavir, raštiman već dvadeset godina, i da ga je čuvao za neku posebnu priliku. Autobus je krenuo. Negdje kod Živinica stigla mi je poruka od tri riječi: ko te voli. Znala sam kako stih ide dalje. Odgovorila sam mu da ovaj put ne mora gorko.