Kad mi je umro otac, Branislav je prvi došao i posljednji otišao. Bio je februar, kiša je danima padala po Trebinju, a platane na trgu stajale su crne i bez lišća. Otac je bio hirurg u bolnici i u gradu su ga svi znali, pa je kuća pod Crkvinom bila puna ljudi koje nikad prije nisam vidjela. Branislav je bio njegov drug sa studija, agronom, imao je vinograd iznad Trebišnjice i četrdeset godina koje mi se tada nisu činile ni mlade ni stare, nego jednostavno tuđe. Stajao je u hodniku i otvarao vrata svakome ko bi pokucao. Ja sam imala dvadeset dvije godine, tetku Kosanu i klavir koji je bio mamin.
Poslije sahrane dolazio je nedjeljom. Donosio je papire iz banke i rješenje o penziji, otvarao račune za struju koje sam ostavljala neotvorene i sređivao ih za kuhinjskim stolom, dok je tetka Kosana pržila uštipke. Mene je zvao mala. To me ljutilo, a ipak sam već od četvrtka mislila šta ću obući u nedjelju. Jedne nedjelje otvorio je klavir, obrisao prašinu s poklopca svojom maramicom i rekao: "Hajde. Otac bi to htio." Svirala sam loše, prsti su mi bili kruti od zime. On je ležao na kauču zatvorenih očiju i, kad god bih požurila, rekao bi samo: "Sporije."
U julu su sazrele smokve u našem dvorištu. Popela sam se na staru smokvu iza kuće, a Branislav je stajao dolje s korpom i pokazivao mi koje su zrele, jer se odozdo bolje vidi. Ljutilo me što mi i to govori. Onda mi je spala sandala, pravo u korpu, na smokve, i on se nasmijao kao dječak. Nikad ga prije nisam vidjela da se tako smije. Sjedila sam na grani, s jednom bosom nogom, i shvatila da ga volim, onako potpuno i glupo kako se voli prvi put, u dvadeset drugoj godini. Ostatak ljeta nisam znala raditi ništa drugo.
Krajem augusta sjedili smo na terasi, a on mi je, ne gledajući me, pričao o jednom svom poznaniku. Taj čovjek, rekao je, ima četrdeset godina i zaljubio se u kćerku svog najboljeg prijatelja. Ne govori joj ništa, jer zna kako to ide. Ona je mlada i tužna, njemu je zahvalna, a zahvalnost se lako zamijeni za ljubav. Za deset godina ona će htjeti plesati, on će htjeti spavati, i zamjerit će mu svaku godinu koju mu je dala. "Tvoj poznanik je kukavica", rekla sam. "Ili je pametan", rekao je on. "Kukavica", ponovila sam, i tada me prvi put pogledao onako kako se gleda žena, a ne mala.
Vjenčali smo se u oktobru, poslije berbe, u crkvi na Crkvini, i preselila sam se kod njega, u kamenu kuću iznad vinograda. Klavir smo prevezli komšijinim kamionetom, umotan u deke, i postavili ga do prozora s kojeg se vidjela rijeka. Te prve godine živjela sam kao da sam stalno malo pijana, a nisam pila ništa osim mošta. Ujutro smo zajedno obilazili lozu, on mi je objašnjavao bolesti lišća, a ja sam se pravila da slušam. Uveče sam svirala, on je ležao na kauču i govorio: "Sporije." Svijet se završavao na kapiji vinograda i meni se činilo da je to sasvim dovoljno svijeta.
Druge zime počela sam slušati tišinu. Kiša je udarala o kamen, frižider je zujao, Branislav je čitao, i svaka večer bila je ista kao ona prije nje. Sve što je on volio, red, mir, lozu koja se orezuje u februaru, meni je odjednom ličilo na starost koja je došla prije vremena. Jedne večeri rekla sam da hoću u Sarajevo. Da hoću vidjeti ljude, pozorište, koncerte, da imam dvadeset četiri godine. Mislila sam da će se protiviti i već sam spremila sve što ću mu odgovoriti. Rekao je samo: "Dobro. Idemo." To me povrijedilo više od svakog protivljenja.
U martu smo iznajmili stan na Bistriku, s balkonom prema Vijećnici. Branislav je preko sedmice radio kao savjetnik za firmu koja je sadila voćnjake po Semberiji, a ja sam otkrila da ljudi u Sarajevu vole nova lica. Zvali su me na otvaranja izložbi, na premijere u Narodnom pozorištu, na večere u Kovačima koje su trajale do zore. Žene su pitale ko je ta mlada iz Trebinja, muškarci su mi donosili piće koje nisam tražila. Branislav je išao sa mnom prvih nekoliko puta, stajao uz zid s čašom vode i pristojno se smiješio. Poslije je ostajao kod kuće i čitao. Nikad mi ništa nije zamjerio. Njegova šutnja bila mi je gora od svakog prigovora.
U oktobru je zvao komšija iz Trebinja da je vranac zreo i da dolaze kiše. Branislav je spakovao torbu i pitao me hoću li s njim na berbu. U subotu je bila zabava na kraju pozorišnog festivala, na koju sam bila pozvana prvi put, i rekla sam da neću. Rekla sam i više od toga. Rekla sam da me oženio da bih mu svirala u vinogradu dok ne ostarim kao on. Gledao me dugo, a onda tiho rekao: "Oženio sam te da budeš sretna. Ako si sretna ovdje, ostani." I otišao je sam, noću, preko Stoca.
Na toj zabavi upoznala sam Lorenza, reditelja iz Milana, sijede kose i mladih očiju, koji je o mojoj haljini govorio kao o predstavi. Cijelo veče nije se odvajao od mene. Pred ponoć poveo me na Žutu tabiju, da mi pokaže grad kakav Sarajlije više ne vide, jer su se navikli. Dolje je ležao grad, sav u svjetlima. Bilo je hladno, ogrnuo me svojim sakoom, a onda me poljubio. Na jedan trenutak nisam se pomakla. Tog trenutka sam se poslije stidjela više nego svega drugog. Onda sam ga odgurnula, ostavila mu sako u rukama i potrčala niz Vratnik, po kaldrmi, u štiklama, sve do Baščaršije.
U dva sata sjela sam na kamen kod Sebilja i nazvala ga. Javio se na prvo zvono, kao da nije spavao. "Dođi po mene", rekla sam. Nije pitao ništa. U pola sedam, kad su golubovi počeli slijetati na trg, njegov stari pasat stao je na obali, kod Vijećnice. Izašao je u blatnjavim cipelama, s listom loze zalijepljenim za rukav, i otvorio mi vrata. Cijelim putem do Trebinja šutjeli smo. Kod Stoca je na benzinskoj pumpi kupio dvije kafe i dodao mi jednu, onako kako se kafa dodaje saputniku.
Poslije toga prošlo je mnogo godina koje bih teško razdvojila jednu od druge. Rodio nam se sin, pa kćerka. Branislav je bio dobar otac, strpljiv i pažljiv, onakav kakav je bio prema meni one zime poslije očeve smrti. Prema meni je sad bio ljubazan. Razgovarali smo o djeci, o vinogradu, o krovu koji prokišnjava, a nikad o onoj noći. Klavir je stajao zatvoren. Ponekad sam mislila da me više ne voli, a ponekad da me nikad nije ni volio, nego me samo čuvao, kao što je čuvao očeve papire. Nisam se usuđivala pitati.
Jedne večeri u oktobru, poslije berbe, djeca su zaspala ranije, a kiša je udarala o kamen isto kao one druge zime. Otvorila sam klavir i počela svirati Mjesečevu sonatu, prvi put poslije mnogo godina. On je ušao i sjeo na kauč. Prestala sam usred takta. "Zašto me nisi zaustavio?", pitala sam. "Tada, u Sarajevu. Zašto nisi bio ljubomoran?" Dugo je šutio. "Bio sam", rekao je. "Svake noći. Ali da sam te zaustavio, ti bi cijeli život mislila da si nešto propustila. Morala si sama otići i sama se vratiti. Ja sam mogao samo doći po tebe."
"A naše prvo ljeto?", pitala sam. "Smokve, sandala u korpi?" "Bilo je", rekao je. "I neće se ponoviti. Ti više nemaš dvadeset dvije, a ja više nisam onaj koji drži korpu i boji se da će te izgubiti." "A ko si onda?" "Onaj koji je ostao", rekao je, bez ikakve tuge, onako kako kaže koliko je bačava napunio te jeseni. Prvi put poslije mnogo godina nije mi bio ni star ni tuđ. Bio je samo moj muž, sijed na sljepoočnicama, s rukama ispucalim od loze.
Iz sobe je izašla kćerka, bosa, u pidžami, probuđena kišom. Popela se pored mene na stolicu za klavirom i spustila mali prst na jednu tipku, pa na drugu, pogrešnu. Počela sam ispočetka, s njenim prstom među svojima. Branislav je s kauča, ne otvarajući oči, rekao: "Sporije." Kćerka se nasmijala, a ja s njom. Počele smo ponovo, sporije, i tog puta smo stigle do kraja.