Bor iza kuće u Visokom

Ja sam majci pokazala kako se blokira broj. Bilo je to u januaru, preko video poziva, ona u bolničkom hodniku u Minhenu, ja u našoj kuhinji u Visokom, s telefonom naslonjenim na šećerluk. Mislila sam da je to zbog onih iz banke koji su Omera zvali oko kredita za stan. "Tri tačke gore desno", govorila sam joj, "pa blokiraj. Ne, majko, gore desno." Trebalo joj je deset minuta. Kad je uspjela, zahvalila mi je kao da sam joj pomogla donijeti kese s pijace.

Omer je tada već drugu godinu radio u Njemačkoj kao električar. Otišao je da zaradi za stan, jer je s Merimom htio živjeti sam, a ne u sobi iznad majčine kuhinje. Merima je bila iz kuće preko rijeke, ispod Visočice, iz porodice za koju se u čaršiji govorilo da nema sreće. Njen otac je na kartama izgubio kuću, poslije i zdravlje, a majka je čistila po tuđim stanovima. Naša majka to nikad nije zaboravila. "Ja nemam ništa protiv djevojke", govorila je. "Ja imam protiv kuće." Omer bi se nasmijao i otišao preko mosta. Merima mu je pisala svake večeri, a nedjeljom su se gledali preko kamere, ona s Bosnom iza sebe, on s praznim zidom.

U januaru je pao sa skele na gradilištu kod Minhena i slomio obje podlaktice. Majka je prvi put u životu sjela u avion. Ostala je s njim pet sedmica, prvo u bolnici, pa u njegovoj iznajmljenoj sobi, hranila ga kašikom i držala mu telefon uz uho, jer mu prsti nisu izlazili iz gipsa. Ona mu je čitala poruke. Ona je na njih odgovarala. Sve to sam saznala tek u junu, u tuđoj bašti, a tada sam znala samo da se brat oporavlja i da majka iz Njemačke zove svaki dan i žali se na hljeb.

Merima je pisala svake večeri. Majka je čitala i brisala. Treće sedmice napisala joj je s Omerovog telefona da je on upoznao nekoga i da mu više ne piše, a onda blokirala broj, onako kako sam je ja naučila. Omeru je prvo rekla da se Merima ne javlja. Sedmicu kasnije rekla mu je da je od komšinice čula kako se Merima udaje za nekog policajca iz Zenice. Omer je tražio da je nazove. Majka je birala neki broj, držala mu telefon uz uho, i on je slušao kako zvoni u prazno.

Vratio se u aprilu, mršav, s rukama tankim i bijelim kao u dječaka. Sjedio je na balkonu i gledao Bosnu, a o Merimi nije pitao nikoga. Ja sam mislila da ga je ostavila zbog drugog i ljutila sam se na nju, pa nisam pitala ni ja. U maju je majka počela spominjati Melidu, kćerku svoje prijateljice iz radnje s kožnim torbama, odgajateljicu u jednom vrtiću u Sarajevu. Mirna je, govorila je, iz dobre kuće, putuje svaki dan i nikad ne kasni. Omer je slušao, gledao rijeku i na kraju rekao: "Svejedno mi je, majko. Dogovori kako hoćeš." Prstenovanje je zakazano za posljednju subotu u junu.

Kod Melidinih je bašta bila puna rodbine. Na stolovima su stajale baklave i ružice, žene su sjedile u hladu ispod oraha, a muškarci uz roštilj. Omer je obukao odijelo kupljeno u Minhenu i stajao uspravno, kao na fotografiji za pasoš. Melida je bila ljepša nego što sam mislila, i stidljivija, i kad joj je stavio prsten, pogledala je u pod. Majka je plakala od sreće. Poslije je Melida fotografisala prsten na svojoj ruci i, smijući se, nekome poslala sliku. Malo zatim telefon joj se oglasio u ruci. Izašla je iza kuće da se javi. Vratila se blijeda.

Pozvala me u kuhinju, gdje je bilo samo posuđe i tišina. "Je li tvoj brat bio s nekom Merimom?", pitala je. "Merimom iz Visokog, ispod Visočice?" Rekla sam da jeste. Melida je sjela na stolicu. Merima je, rekla je, njena koleginica iz vrtića, s kojom svako jutro pije kafu prije nego što stignu djeca. Od proljeća živi u Sarajevu, jer nije mogla gledati most preko kojeg je on dolazio. Cijelu zimu plakala je zbog momka iz Njemačke koji joj je napisao da je upoznao drugu i blokirao je, a nikad nije rekla kako se zove. Sad je vidjela fotografiju s prstenovanja. "Nije udata", rekla je Melida. "Nikad nije ni bila. Hoće razgovarati s njim."

Melida je izašla u baštu i pružila Omeru svoj telefon, pred svima. Gledala sam ga kako sluša. Nije rekao gotovo ništa. Jednom je rekao: "Nisam ja to pisao." Pa opet: "Imao sam ruke u gipsu." Onda je spustio telefon i pogledao majku, preko stola, preko baklava i ružica, i majka nije skrenula pogled. "Ja sam pisala", rekla je, glasno, da svi čuju. "Za tvoje dobro. Od te kuće nikad ništa." Omer se okrenuo prema meni. "Jesi li ti znala?" Rekla sam mu jedino što je bilo istina. Da sam joj ja pokazala kako se blokira broj.

Melida je skinula prsten i spustila ga na tacnu, između dvije ružice. "Idi", rekla je Omeru tiho. "Ja ću objasniti svojima." Niko je nije zaustavio. Omer je izašao na ulicu, a ja za njim, jer nisam htjela da vozi sam. Do Sarajeva smo putovali šutke, uz Bosnu, pored Ilijaša i Semizovca, sve do zgrada na Alipašinom Polju, gdje je Merima iznajmljivala stan s još dvije djevojke. Bilo je skoro ponoć. Sišla je u papučama i trenerci, s kosom skupljenom u rep, i stala ispod ulične svjetiljke, ne prilazeći mu.

Ja sam ostala u autu, ali prozor je bio spušten i čula sam dovoljno. Merima nije plakala. Rekla je da sedmicu dana nije vjerovala onoj poruci. Da mu je pisala na sve aplikacije koje postoje, da je zvala s telefona svoje drugarice i da se javila naša majka i rekla da Omer ne želi razgovarati. Tek tada je prestala. "Ti si za sedmicu povjerovao da sam se udala", rekla je. "Ja sam šest mjeseci čekala da dođeš preko mosta, do moje majke, i pitaš. Nisi došao. Došao si s prstenom za drugu." Omer je rekao da će sve popraviti. Merima je odmahnula glavom.

"Tvoja majka je jednom pisala umjesto tebe", rekla je. "A ti si joj dozvolio da te i vjeri. Neću cijeli život provjeravati ko mi piše." Rekla je da u septembru odlazi u Graz, u vrtić s kojim je još u martu potpisala ugovor, onda kad je mislila da u Visokom više nema šta čekati. Okrenula se i ušla u zgradu. Omer je stajao ispod svjetiljke dok se na trećem spratu nije ugasilo svjetlo. Kući smo stigli u dva. Majka je sjedila u mračnoj kuhinji i niko od nas nije upalio sijalicu.

Merima je otišla u septembru. Omer se nije oženio. Radi kao električar u Visokom, popravlja tuđe instalacije i rijetko govori, a s majkom razgovara samo o računima. Te jeseni posadio je iza kuće mladi bor, nikome ne objašnjavajući zašto. Prošle godine Melida mi je pokazala fotografiju s Merimina balkona u Grazu: crvena ruža u plastičnoj saksiji, a iza nje tuđa rijeka. Omeru to nisam rekla. Majka svako jutro zalijeva bor, iako borovi ne traže vode, a Omer je gleda s balkona i ništa joj ne kaže.