Radio Klokot emitovao je s trećeg sprata zgrade preko puta pošte u Bihaću, a mene za mikrofon niko nije htio pustiti, pa ni ja sam sebe. Zovem se Đemal Delalić i nos mi je ulazio u svaku prostoriju pola sekunde prije mene. U školi su ga zvali Kapetanova kula. Naučio sam da ga nosim kao kišobran, dostojanstveno i s nadom da će neko drugi prvi pokisnuti. Zato sam pisao. Pisao sam vijesti, najave, tekstove za reklame pekare u Čaršiji i noćni program koji je slušalo, prema anketi koju niko nije radio, sedamnaest ljudi i jedan doktor iz hitne pomoći.

Dubravko Dragojević vodio je jutarnji program i bio je najljepši čovjek u Unsko-sanskom kantonu. To nije pretjerivanje nego procjena, a dijelile su je žene u redu za burek, tri konobarice i jedna načelnica. Imao je glas kao tek izvađen hljeb. Sjedili smo u istoj klupi od drugog razreda osnovne, pa smo dijelili domaće zadaće, a na kraju i posao. Imao je samo jednu manu: nije mogao napisati rečenicu koja se ne bi raspala na pola. Zato sam mu osam godina pisao svako jutro, od "Dobro jutro, Bihaću" do najave vremenske prognoze, a on je to čitao tako da je i bura zvučala kao kompliment.

Stanica je pripadala Dušanu Dediću, koji je prodavao gume na izlazu iz grada i radio držao kao porodičnu slabost, poput starog psa. Dolazio je petkom, pogledao račune, rekao da će sve biti bolje i otišao. Pravi stanar trećeg sprata bila je Danka, naša čistačica i sekretarica u jednom, koja je znala ko kome duguje, ko s kim ne govori i koja je kafa čija. Ona mi je ostavljala pitu na stolu i govorila uvijek istu rečenicu: "Ti jedini u ovoj kući pišeš kao da te neko čeka." Nisam znao šta da joj odgovorim, pa sam jeo pitu.

Dijana Dinarić došla je u januaru iz Cazina kao tonska majstorica. U prvoj sedmici popravila je staru miks pult koji niko nije smio dirati od 2009, a u drugoj rekla Dušanu, vlasniku stanice, da mu telefonska linija zvuči kao da govori kroz tepih. Imala je tamnu kosu skupljenu olovkom i način slušanja koji nisam vidio ni kod koga: cijelom glavom, kao da joj je neko zadao zadatak. Noću, kad je radila posljednju smjenu, sjedila bi kod mene u režiji i pila čaj, a ja bih pisao, pa bi pitala šta pišem, pa bih joj pročitao. Nikad se nije smijala iz učtivosti. Jedne noći rekla je, gledajući u šolju: "Znaš šta bih ja voljela? Da mi neko pošalje poruku od dvije rečenice koja mi cijeli dan ostane u glavi. Ne cvijeće. Ne srca. Dvije rečenice." Rekao sam da je to teže nego što izgleda. "Znam", rekla je. "Zato to nema niko."

Dubravko je za mjesec dana znao sve. Ušao je u režiju u šest ujutro s vrećicom krofni i rekao samo: "Ona." Nisam pitao ko. Sjeo je na moju stolicu, koja se pod njim okrenula kao da je i ona ljubomorna, i rekao da bi joj poslao poruku, ali da su mu tri verzije u telefonu ispale kao oglas za polovni auto. "Ti si Đemo, ti znaš kako se to radi." Pogledao sam krofnu. Mogao sam reći ne. Mogao sam reći da je ona drugačija i da bi prepoznala. Rekao sam: "Daj mi telefon."

Poruke sam pisao noću, a on ih je ujutro slao kao da su njegove. Prva je glasila: "Jutros je bura nosila lišće niz Čaršiju i ja sam pomislio da bi se vratilo, kad bi znalo kamo." Dijana je odgovorila u podne: "Koje lišće?" Dubravko je dotrčao da pita šta da kaže. Rekao sam mu šta. Za dvije sedmice dopisivali su se o Uni, o tome zašto je zelenija od Dijaninog komšiluka u Cazinu, i o ljudima koji mrze ponedjeljak iz principa. Svaki put kad bih stavio tačku, činilo mi se da neko zatvara prozor, ali sam pisao dalje, jer pisanje je jedino što sam umio raditi bez izvinjenja.

Jednom sam, bez ikakve potrebe, otišao i sam do rijeke. Bilo je kasno popodne, magla se spuštala preko Une, a Dijana je stajala na mostu kod Kapetanove kule i gledala vodu. Rekla je da njena nana u Cazinu čuva pisma koja je dobijala iz Njemačke, vezana gumicom za mlijeko, i da zna napamet kad je kome stigla koja. "Nije važno šta je pisalo", rekla je. "Važno je da je neko sjeo i mislio na nju tri sata." Stajao sam pored nje s rukama u džepovima, pet koraka od cijele istine. Rekao sam da je hladno. Rekla je da jeste, i krenuli smo prema pošti.

Prvi sastanak bio je u kafiću "Sedra" na obali Une. Dubravko je trebao dokazati šta zna kad pored sebe nema mikrofon, pa smo to riješili tehnički: u uho mu je išla bežična slušalica, a ja sam u režiji, s telefonom, čajem i šapatom, vodio razgovor. Prvih pet minuta išlo je savršeno. "Pitaj hoće li kafu", šapnuo sam. "Hoće li kafu", ponovio je Dubravko. "Ne tebe, nju!" šapnuo sam. "Ne tebe, nju", rekao je on, i ja sam se u staklu režije pogledao kako stojim s rukom na čelu. Ali onda je Dijana rekla da je rijeka danas neobično tiha, a Dubravko, vođen mojim glasom, odgovorio: "Tiha je jer sluša nas dvoje." Dijana se nasmijala. Ja sam stajao dvije ulice dalje, pritiskao dlan na usta i slušao taj smijeh kroz slušalicu, kao čovjek koji pije tuđu vodu.

Tako je išlo cijelu zimu. Za Dan zaljubljenih Dubravko je u jutarnjem programu pročitao posvetu "jednoj tonskoj majstorici", tri minute teksta koje sam napisao u noći, a on ih pročitao polako, zaustavljajući se tamo gdje sam mu u uho šaptao da stane. Dijana je to slušala kod kuće, s kafom, i poslije mu je poslala jednu jedinu rečenicu: "Ostalo mi je cijeli dan u glavi." Pokazao mi je telefon. Rekao sam da je lijepa rečenica. Taj dan sam ispio šest čaja i nijedan nisam osjetio.

Jedne noći u martu Dijana je ušla u režiju, spustila slušalice na sto i rekla: "Čudna stvar. Dubravko piše kao ti. Isto stavlja zarez prije 'ali'. Isto ne završava poruku tačkom kad je nešto važno." Nije me gledala. Rekao sam da smo odrasli u istoj klupi i da se čovjek zarazi. "Aha", rekla je i uzela slušalice. "Klupa."

U septembru Dubravku je stigla ponuda iz Sarajeva, od jedne televizije, sa stanom i prezimenom na špici. Došao je u režiju s dva piva i bez osmijeha. Rekao je da odlazi i da ne može otići s laži koju mu je neko drugi sašio. "Ti si mi dao riječi, ja sam joj dao lice, i ona voli nešto što nije moje. Reci joj, Đemo." "Ne", rekao sam. "Ona je sretna. Pusti je da te pamti kao čovjeka koji je pisao najljepše poruke u Bihaću." "A ti?" "Ja ću pisati vremensku prognozu." Dubravko je dugo gledao pivo. Rekao je da sam najpametniji budala koju poznaje. Rekao sam da znam.

Otišao je u oktobru i u mom ormariću ostavio sedam krofni i cedulju: "Piši joj i dalje. Samo svojim imenom." Nisam. Dijana i on su se čuli još sedmicu i prekinuli kao dvoje ljudi na peronu, ljubazno i s olakšanjem koje niko nije htio imenovati. Poruka više nije bilo, jer ih nije imao ko pisati. Dijana mi o tome nije rekla ništa. Sedmicu nije dolazila u režiju. Onda je došla s dvije šolje čaja i sjela. Šutjeli smo, i tada sam prvi put u životu radije šutio nego pisao.

Poslije odlaska Dubravko mi je pisao s druge strane države, kratke poruke s greškama, o stanu i o kolegama i o tome kako je u Sarajevu sve brže i bučnije. Jednu je završio riječima: "Fališ mi kao autor." Nasmijao sam se, što nisam planirao. Dijana je za to vrijeme počela dolaziti na noćnu smjenu i bez posla. Donosila je termosicu i kolače iz pekare u Čaršiji i govorila da joj stan zimi zvuči kao fabrika. Nisam se usuđivao pitati zašto je zapravo dolazila, jer sam znao da bih odgovor, ma kakav, odmah počeo uređivati.

Došla je zima s burom i Dušanovom odlukom da digitalizujemo arhivu: tri ormara kaseta i diskova koje je Dijana trebala prebaciti u kompjuter. Radila je to noću, na istom mjestu gdje je ranije pila čaj, a ja sam pisao pored nje. Jedne februarske noći zastala je usred posla. Na ekranu je bila snimka jutra kad je Dubravko čitao posvetu, sa svih osam kanala stare opreme, i jedan od njih nikad nisam zamislio kao snimljen. Bio je to kanal kojim se iz režije govori u studio. Pritisnula je tipku i iz zvučnika, pola sekunde prije Dubravkovog glasa, začuo se moj.

Slušala je do kraja. Sve tri minute. Čuo se moj šapat, moje kašljanje, moje "sporije, Dubravko, sporije" na mjestu gdje je rečenica bila najljepša. Kad je završilo, skinula je slušalice i položila ih na sto vrlo pažljivo, kako se polaže nešto što bi inače bacila. "Poznajem tvoj glas godinu dana", rekla je. "Nisam ga prepoznala jer su me učili da ga slušam s pogrešne strane." "Dijana." "Koliko ih je bilo?" "Svih." "Svih osamdeset?" Nisam znao da ih je brojala. "Svih."

Rekla je da je šest mjeseci voljela nekoga ko nije bio u sobi. Rekao sam da jesam bio u sobi. Samo je gledala na drugu stranu. Nije se nasmijala. Pitala je zašto, i rekao sam da bi lice s mojim nosem čula drugačije, a ona je rekla da to ne znam. "Ne znam", rekao sam. "Zato sam i pisao." Dugo smo tako sjedili, ona s rukama oko hladne šolje, ja sa svim rečenicama koje sam napisao za drugoga, a nijednom za sebe. Napolju je bura udarala u antenu.

Rekla je da joj treba vrijeme i da je ljuta, i otišla je. Tri noći nije došla. Dubravko mi je u međuvremenu poslao poruku, svojim vlastitim glasom, bez zareza: "Rekla mi je. Rekao sam joj da sam ti ja rekao da joj kažeš." Nisam odgovorio. Čistio sam režiju, što nikad ne radim, i prvi put otkako se sjećam nisam napisao ništa.

Treće jutro zatekla me Danka u režiji, s krpom u jednoj ruci i pitom u drugoj. Nije pitala ništa. Obrisala je prašinu s miksete, pomjerila moju šolju i rekla: "Ona je jutros plakala u hodniku. Ne od tuge. Od ljutnje, što je gore, jer ljutnja ima gdje da ode." Spustila je pitu na sto. "Ne ubacuj se, Đemo. Samo budi tu, kad se vrati, a da ne govoriš." Odnijela je krpu i zatvorila vrata kao da ostavlja bolesnika.

Četvrte noći na mikseti je stajala žuta cedulja njenim rukopisom, bez imena: "Ponoć. Mikrofon je tvoj. Bez papira."

Sjeo sam u studio u 23 sata i pedeset devet minuta. Mikrofon je bio hladan i veći nego što sam mislio. Kroz staklo režije vidio sam Dijanu s obje slušalice na ušima, s rukama na koljenima, bez olovke. Ekran je pokazao ponoć, crvena lampica se upalila, sedamnaest ljudi i jedan doktor iz hitne pomoći prvi put su mogli čuti kako zvuči čovjek koji je pisao za njih. Rekao sam "Dobro veče, Bihaću", i bila je to moja rečenica, sa zarezom na pogrešnom mjestu.