Prvo što sam naučila u Neumu jeste da more ne pita ko si. Plivala sam za klub Val od desete godine, petnaest stotina metara slobodno, i svakog jutra u pet bila sam u vodi prije nego što bi se probudile kafane na rivi. Trener je govorio da imam ono što se ne može naučiti: ne brojim zamahe. Te jeseni nedostajale su mi tri sekunde do norme za prvenstvo Evrope.

Tog jutra bura je tek popustila. Plivala sam od rta Klek prema pristaništu kad sam ispred sebe ugledala ruku koja se podiže i spušta. Čovjek je bio dvadesetak metara od stijena, u košulji, bez snage. Uhvatila sam ga ispod pazuha i vukla prema obali. Nikad nisam plivala sporije ni teže. Izvukla sam ga na šljunak u uvali iza stijena, gdje ga s rive niko nije mogao vidjeti. Disao je. Ja sam kašljala pored njega na koljenima i čekala da mi se vrate ruke.

Tada se na stijenama pojavila Fatima, recepcionerka iz hotela, koja je jutrom trčala duž obale. Sišla je do njega, okrenula ga na bok i pozvala hitnu. Kad je otvorio oči, prvo je vidio njeno lice. "Vi ste me izvukli", rekao je promuklo. Fatima je rekla da ne zna šta se desilo, ali on je to čuo kao skromnost. Ja sam već bila u vodi iza stijene i ostala sam tamo dok sirena hitne nije stigla do rive.

Zvao se Gradimir Huseinović, inženjer iz Sarajeva, došao je na poslovni skup i poslije ponoći ušao u more da razbistri glavu. Narednih dana dolazio je u hotel da zahvali Fatimi, s cvijećem, pa bez cvijeća, pa samo da je vidi. Gledala sam ih s mora i znala da neću ništa reći. Kad sam se zapitala zašto, odgovor je bio jednostavan: nikad me niko nije pogledao onako kako je on pogledao nju kad je otvorio oči, i nijedna sekunda s norme to ne bi vratila.

U novembru sam otišla treneru i rekla mu da prestajem. Nije vikao. Rekao je samo da takva ruka dolazi jednom u deset godina. Fatima mi je javila da se u Gradimirovoj firmi u Sarajevu traži računovođa. Ja sam završila ekonomiju i nisam imala šta braniti. Spakovala sam torbu i u njoj nije bilo nijedne kape.

U firmi su me zvali samo Radić. Jedne večeri, dok smo čekali lift, Gradimir mi je rekao da je jednom skoro utonuo i da ga je izvukla jedna divna žena, tačno kao u filmu. Pritisnula sam dugme za šesti sprat. "Šteta što više ne plivate", rekao je. "Fatima mi je pričala." "To je prošlo", rekla sam.

Vjenčali su se u maju, u Neumu. Fatima me je zagrlila ispod ruža i rekla da mi duguje više nego što zna, a ja sam se nasmijala jer nije znala koliko je u pravu. Poslije večere sam na kraju pristaništa izula sandale i dugo gledala more.

Sljedećeg marta otkazala sam stan. U Neumu u aprilu more ima četrnaest stepeni i niko ne pliva. Ušla sam u pet ujutro, sama, bez sata. Nisam brojila zamahe, nisam mjerila sekunde. U septembru mi se upisalo jedanaestoro djece iz osnovne škole, a najmanja me je pitala je li more hladno. "Jeste", rekla sam. "Drži se mene."