Nikša Todorović šest je godina gledao njivu Mehrije Muharemović s terase svoje krčme na putu prema Livnu i ništa nije želio kao taj komad zemlje uz cestu. Tu bi stala benzinska pumpa. Mehrija je imala sedamdeset jednu godinu, kamenu kuću, dvije koze i spreman odgovor za svakoga. Kad joj je ponudio trideset osam hiljada maraka, rekla je da je zemlja jedino što joj nikad nije podiglo glas.
Zato je Nikša promijenio pristup. Došao je jedne nedjelje s kutijom kolača, sjeo na klupu pred kućom i predložio ugovor o doživotnom izdržavanju. Svakog mjeseca davat će joj tri stotine maraka i plaćati struju i drva, a kuća i njiva poslije njene smrti pripadaju njemu. "Vi ništa ne dajete dok ste živi, tetka Mehrija", rekao je. Pored klupe spustio je plastični kanister. "A ovo je petnaest litara šljivovice, stare, kakve se više ne peče. Za zimu i za dušu." Računica mu je bila jednostavna. Doktorica u Livnu zabranila je Mehriji rakiju, a žena koja uz novac dobija i pun kanister ne doživi ni drugu zimu.
Mehrija je dva dana razmišljala i potpisala kod notara. Unuka Nerma, koja je studirala u Sarajevu, zvala je i vikala u telefon da je Nikša običan lopov. "Znam, dijete", rekla je Mehrija. "Samo on ne zna da ja znam."
Nikša je svraćao svake sedmice, a Mehrija je znala da dolazi još s polja, po zvuku dizela na njegovom džipu. Čim bi čula motor, nasula bi malo rakije u čašu, prolila je po prsluku, zapjevala preko ograde i spustila se u fotelju kao da su joj noge otišle. "Ova neće preživjeti proljeće", mislio je Nikša vozeći se kući, i čitav put je lijepo zviždao.
Prošla je prva zima. Prošla je druga. Čim bi Nikšin džip zamro niz cestu, Mehrija je ispirala čašu, odnosila kanister u podrum i ustajala zdrava kao jabuka. Svakog petka pretakala je rakiju u litarske boce i nosila ih preko puta u kafanu Mehe Sinanovića, koji je plaćao dvanaest maraka za litru i nije postavljao pitanja, jer mu je ukus bio odličan. Novac je išao Nermi, za stan i knjige.
U četvrtoj godini Nikša je sabrao račune i skoro se razbolio od brojeva. Platio je blizu dvadeset hiljada u gotovini, drvima i rakiji, a starica je izgledala bolje nego na dan potpisa. Zato je jednog utorka došao nenajavljen, u podne, i ostavio džip na putu da ga motor ne odaje. Zatekao je Mehriju u bašči s motikom, trijeznu kao sudija, a pored nje čašu vode.
Nije joj ništa rekao. Otišao je pješke do kafane preko puta i naručio rakiju. Prvi gutljaj prepoznao je prije nego što ga je progutao. "Čija je ovo?", pitao je. "Tetka Mehrijina", odgovorio je Meho ponosno. "Već tri godine mi je nosi, petnaest litara mjesečno, dvanaest maraka litra. Jeftinije nego što ti prodaješ, Nikša, a bolja je."
Vratio se i našao je na klupi pred kućom, s dvije čaše, jednom praznom i jednom s vodom. "Ugovor nijednom riječju nisam prekršila", rekla je prije nego što je on išta izustio. "Pisalo je da ćete mi donositi. Nije pisalo da moram piti." Nikša je otvorio usta i zatvorio ih. "Moja majka je doživjela devedeset četiri", dodala je. "Računajte." Ustala je, uzela prazan kanister i gurnula mu ga u ruke. "Idući petak donesite punu. Meho traži petnaest litara."