Sobu sam našao preko jedne kolegice s Filozofskog fakulteta, koja je rekla samo: tamo gdje je živio Ćamil Hubanić još stanuje njegova Ćima. Tri godine sam pisao doktorat o pjesniku koji je između šezdesetih i sedamdesetih objavio četiri male zbirke, pa šutio do smrti. Znao sam da je ostavio pisma. Znao sam i da ih jedna žena čuva iza sedam brava. Nisam znao ništa drugo, pa sam u septembru pokucao na staru kapiju u ulici iznad Neretve, s koferom i izmišljenom pričom da tražim miran kutak za pisanje.

Otvorila mi je Žana, krupna žena od pedeset i nešto godina, u kućnoj haljini i s ključevima oko vrata. Kuća je bila kamena, hladna i puna svjetla koje se odbijalo od rijeke. Vrt je zarastao u ruže i smokve. Rekla je da imaju slobodan sprat, ali da stanarina nije ona iz oglasa. Za sobu s pogledom na Stari most i sat rada u vrtu dnevno tražila je osamsto maraka mjesečno. Pristao sam bez cjenkanja, jer sam znao da novac nije prava cijena. Žana je to primijetila i prvi put se osmjehnula, kratko i bez radosti.

Ćimu sam vidio tek treće sedmice. Sjedila je na terasi pod ćebetom, devedeset i jedna godina, sitna, s očima koje su bile bistre kao da pripadaju nekome mlađem. Pitala me čime se bavim. Rekao sam da pišem o bosanskoj poeziji. Dugo je gledala rijeku. "Svi pišu o poeziji", rekla je. "Niko ne pita ko je kuhao kafu dok se pisala." Te večeri mi je donijela šolju i sjela pored mene. Pričala je o Ćamilu bez titula, kao o čovjeku koji je tek izašao u grad i uskoro će se vratiti na večeru.

Tako sam živio sedmicama. Danju sam okopavao ruže, što je Žana smatrala dogovorenim satom rada, a uveče sam slušao Ćimine priče koje nisu vodile nigdje. Pisma sam tražio očima. Znao sam da su u ormanu od orahovine u sobi pored njene, jer je Žana jednom, kad sam se približio vratima, zaključala ih ne rekavši ništa. Sve što je Ćima rekla zapisivao sam noću, u svojoj sobi, i stidio sam se, ali nisam prestajao. Žana me je ujutro dočekivala s hljebom i bijelim sirom i nijednom nije pitala šta pišem. Mislio sam da je to nehat. Kasnije sam shvatio da je znala svaku rečenicu koju sam zapisao, jer je jedne subote, dok sam bio u čaršiji, prošla kroz moju sobu i vratila svaki papir tačno na mjesto na kojem je stajao.

U novembru me Žana zaustavila u hodniku. "Vi znate šta je u toj sobi", rekla je mirno. "Teta bi ih spalila prije nego što ih vi pročitate, ali ja ih ne mogu uništiti. A ne mogu ih ni dati strancu. Dala bih ih mužu." Nisam shvatio. "Ne samo da ih čitate, nego da ostanu u porodici", rekla je. "Ja sam sama dvadeset godina. U kući nema nikoga osim nas dvije, a teta neće dugo. Ako se vjenčate sa mnom, pisma su vaša." Rekla je to kao cijenu sobe, pošteno i hladno. Gledao sam njene ruke, uredne i umorne, ruke žene koja je cijeli život nekoga čuvala.

Rekao sam da moram razmisliti. Cijelu noć sam hodao uz Neretvu, od Starog mosta do Carinskog mosta i nazad, dok se nisu pogasile kafane. Nije me plašio brak, nego nešto sramotnije: to što sam uopće razmatrao. Pisma su u tom trenutku vagala više od žene koja ih je nudila, i znao sam to. Ujutro sam joj rekao ne, jednostavno, bez objašnjenja koje bih mogao braniti. Žana je klimnula glavom. "Onda ćete otići za sedmicu", rekla je. "Ruže su okopane." Nije dodala ni uvrijeđenost ni molbu, što je bilo gore od obje.

Sedmicu sam odgađao odlazak. Treće noći, kad je Žana otišla kod sestre u Sarajevo, uzeo sam ključ iz kuhinjske ladice, iako sam se kleo da neću. Otvorio sam orahov orman. Pisma su ležala u kutiji od cipela, vezana plavom vrpcom. Na vrhu je bilo jedno, nezapečaćeno, u Ćamilovom rukopisu: "Ćimi, da znaš da sam sve rekao tebi, a ne njima." Čitao sam ga stojeći. Iza mene je neko disao.

Ćima je stajala u vratima u spavaćici, s ćebetom preko ramena, a ruke su joj se tresle. Nije vikala. Samo je rekla: "Znala sam da ćete doći. Pitala sam se samo kad." Pokušao sam nešto objasniti, a ona je podigla ruku. Pošla je prema meni, spotakla se o prag, i prije nego što sam je uhvatio, već je sjedila na podu, bijela kao zid, hvatajući zrak. Sat kasnije hitna ju je odvezla u bolnicu. Nisam se usudio ići s njom. Žana je došla u zoru, pogledala otvoren orman i mene, i nije rekla ni riječ.

Ćima je preživjela, ali sedmicama nije govorila. Kad sam posljednji put došao pred kapiju, Žana je stajala u vrtu pored lonca u kojem je gorjelo nešto. Prepoznao sam plavu vrpcu. "Teta je tražila", rekla je. "Rekla je da ih je on pisao samo njoj i da ih neće vidjeti niko ko je tražio cijenu." Pružila mi je kofer, koji je već stajao spakovan kraj kapije. "Posljednju sedmicu ne morate plaćati."

U koferu sam našao jedan list, onaj prvi, što sam ga držao one noći. Ne znam je li ga ubacila Žana ili Ćima, niti zašto. Nikad ga nisam objavio. Doktorat sam završio bez pisama, a pjesnik u njemu ima samo četiri zbirke. Ponekad, kad na stolu ugledam šolju kafe, vidim ženu na terasi i rijeku iza nje, i znam tačno koliko je koštala ta soba.