Petkom navečer u kafani "Zlatni as" iza Markala igrao se poker na sitne novce, a Ćazim Ćehajić, službenik u općinskom arhivu, uvijek je gledao više nego što je igrao. Plata mu je bila slaba, a osam hiljada maraka, koje je za stan skupljao pet godina, ležalo je na knjižici. Te noći stari Lazo, koji je vidio sve, ispričao je da je Cvijeta Cerić, udovica s Bistrika, jednom u Opatiji tri večeri zaredom pobijedila sve za stolom. Imala je, govorio je, pravilo od tri karte, tačno redom. Niko nije znao koje.
Od tada je Ćazim svako veče prolazio Bistrikom. Cvijeta je imala osamdeset godina i štap, a živjela je s Lamijom Zimić, daljnjom rodicom koja je radila u apoteci i kupovala hljeb. Ćazim je Lamiju dočekao ispred apoteke, pa sutradan opet, pa joj je počeo nositi kese. Govorio joj je da je lijepa, i to je bila istina, ali nije govorio zašto je došao.
Lamija je izdržala tri sedmice. Onda je jedne večeri, nasred ulice, stala i rekla mirno: "Znam zašto dolaziš. Svi pitaju za Opatiju. Hajde gore na kafu, pa pitaj."
Cvijeta je sjedila u fotelji i slagala pasijans. Kad je Ćazim izgovorio svoje pitanje, smijala se tako dugo da je Lamija morala donijeti vode. "Pravilo imam", rekla je napokon. "Jedno. Ne igraj." Ćazim je mislio da se šali. Dolazio je još mjesec dana, nosio baklavu, popravio joj lampu, a Lamija je počela sjediti pored njega na kauču i pitati ga o arhivu. Jedne subote stara je pokupila karte, pogledala ga preko naočala i rekla: "Tri, sedam, as. Tim redom, i nikad ne griješi." Lamija je ustala i izašla u kuhinju.
Sljedećeg petka Ćazim je došao u "Zlatni as" s kovertom u džepu. Prije toga je sve podigao u banci i brojao novac na stolu dva puta. Lazo je dijelio. Svi su gledali kako mladi arhivar stavlja osam hiljada na sto, a kad je došla prva karta, bila je trica. Druga je bila sedmica. Soba je utihnula. Ćazim je osjetio kako mu ruka ne drhti, a Lazo je okrenuo treću.
Bila je dama herc.
Nije vikao. Gledao je damu, pa Lazu, pa ljude koji su već gledali u stranu. Neko mu je stavio ruku na rame. Izašao je, i tek na Markalu primijetio da nema ni za tramvaj.
Pješice je otišao do Bistrika. Svjetlo kod Cvijete gorjelo je i u deset. Stara mu je otvorila u kućnoj haljini, pogledala ga i ništa nije pitala. "Rekla sam ti pravilo", rekla je. "Te tri karte dajem svakome ko dođe. Većina ode kući i zaboravi. Samo ste ti i dvojica prije tebe otišli igrati."
Lamija je stajala iza nje, u hodniku, prekrštenih ruku. Ćazim nije imao šta reći. "Nisam došao zbog novca večeras", rekao je. "Nemam ga." "Znam", rekla je Lamija. "Ušla sam u banku u petak, sestrična radi tamo. Rekla mi je za podizanje." Okrenula se i otišla do kuhinje. Ćazim je mislio da je to kraj. Čuo je kako ključa voda.
"Uđi", rekla je Cvijeta. "Hljeb je ostao od jutros, a kafa je skuhana."
Sjeo je za sto. Lamija je stavila šolju ispred njega i sjela preko puta, ne gledajući ga. "U ponedjeljak u osam", rekla je. "Otvaraju se mjesta u apoteci za magacionera. Plata nije velika. Nikad nisi prestao biti pošten, samo si bio budala."
Ćazim je obuhvatio šolju objema rukama. Napolju je počeo padati snijeg, prvi te godine, i spuštao se na trešnju ispod prozora.