U kancelariji Aščić i partneri, u zgradi preko puta Kantonalnog suda u Tuzli, svaki sastanak počinjao je istom rečenicom. Jasenka Handžić bi rekla da je Hamza Šehović opet zakasnio, a Hamza bi odgovorio da je ona opet došla prerano, valjda da bi imala više vremena za prigovore. Svi u kancelariji znali su da je to njihov način da kažu dobro jutro. Niko nije znao zašto, osim što su obje strane tri godine dobijale predmete na istom sudu i nijedna nije mogla podnijeti da je ona druga bolja.

Ibrahim Aščić, osnivač kancelarije, imao je šezdeset godina, sijedu bradu i jednu slabost: nije podnosio nezavršene predmete. Jedne srijede, nakon sastanka na kojem su se Jasenka i Hamza posvađali oko toga ko će platiti kafu za klijenta, pozvao je u svoju sobu Hedu, upraviteljicu ureda, i mladu pripravnicu Idu. "Ova dvojica", rekao je, "imaju više hemije nego cijela fabrika u Lukavcu. Samo to ne znaju." "Ili znaju, pa se plaše", rekla je Heda. "Kladim se u tri kutije baklave da ih nećeš spojiti", rekla je Ida. "Prihvatam", rekao je Ibrahim. "Prebacit ćemo ih na pravi kolosijek."

Prvi razgovor odigran je u četvrtak popodne pored kopirnice. Jasenka je stajala iza velikog ormara s dosijeima i čekala da se završi štampa kad su u hodnik ušli Ibrahim i Heda, glasno, kako govore ljudi koji misle da su sami. "Ne znam šta ću s Hamzom", rekao je Ibrahim. "Cijelu noć je sjedio u kancelariji. Podnesak je pisao pet puta i svaki put ga brisao, jer je spomenuo gospođu Handžić." "Voli je?" upitala je Heda. "Zaljubljen je kao srednjoškolac. Samo se boji da ga ona prezire, pa joj zato prvi odbrusi." Jasenka je ostala iza ormara, s papirom u ruci, i prvi put u životu zaboravila šta je htjela reći.

Drugi razgovor odigran je u petak na terasi kafića Kod Srne, preko puta suda, gdje je Hamza pio kafu iza žardinjere. Ida je sjela za susjedni sto s Hedom i govorila taman dovoljno tiho da ne izgleda namješteno. "Vidjela sam njen blok", rekla je. "Na margini jedne presude nacrtala je muški profil, i znaš čiji je. Pa ga je precrtala i plakala u toaletu." "Jasenka plače?" "Samo zbog njega. Kaže da joj je jedini čovjek koji joj ima šta reći, a ona to ne zna izgovoriti." Hamza je, iza žardinjere, prosuo kafu na sako i nije primijetio.

Naredna sedmica bila je najčudnija u historiji kancelarije. Jasenka je Hamzi pridržala vrata. Hamza je Jasenki donio kafu, onako kako je ona pije, s malo mlijeka, što je primijetio prije dvije godine i nikad nije priznao. Na sastanku je rekla da je Hamza prošli put bio u pravu. Ibrahim se zakašljao tako jako da je morao izaći. Hamza je u hodniku šapnuo Idi da mu se Jasenka čini blaža nego inače. Ida je kimnula i otišla u kuhinju da se nasmije u rukav. Heda je kroz staklo gledala kako Jasenka tri puta popravlja šal ispred ogledala u hodniku i rekla da je ovo najmirniji rat koji je ikad vidjela.

Do petka su i sami zaplatili za svoju mudrost. Jasenka je svaku Hamzinu rečenicu tumačila kao znak. Kad je rekao "kasno je", pomislila je da misli na njih. Kad je rekao "hajde da završimo ovaj spis", zacrvenjela se. Hamza je, sa svoje strane, tri puta ušao u njenu kancelariju i tri puta izašao ne rekavši ono što je namjeravao. "Ovo je neizdrživo", rekao je Ibrahim Hedi. "Ovako nikad neće progovoriti." "Mi ih nismo ubijedili da govore", rekla je Heda. "Mi smo ih ubijedili da šute."

U subotu popodne, kad je u kancelariji ostalo samo njih dvoje, Hamza je pokucao na njena vrata. U ruci je držao dosije i izraz lica čovjeka koji ne zna šta će sa rukama. "Imam jedno pitanje o članu četrdeset", rekao je. "Nema člana četrdeset", rekla je Jasenka. "Znam", rekao je Hamza. Oboje su ušutjeli. Dole na ulici prošao je kamion s ciglom i zatresao prozore, ali niko od njih nije podigao glavu. Sunce je padalo preko stola, preko stotinu otvorenih spisa i preko njene ruke, koju je gledao, i nije mu bilo jasno kako je tri godine uspijevao ne gledati.

"Čuo sam nešto", rekao je napokon. "Prošlog petka, kod Srne. Ida i Heda. Nisam htio slušati." "Kakva slučajnost", rekla je Jasenka mirno. "Ja sam prošlog četvrtka čula Ibrahima i Hedu kod kopirnice." Gledali su se dugo. Prvi se nasmijao Hamza, glasno, onim smijehom koji je ona dotad čula samo kroz zid. "Prevarili su nas", rekao je. "Oba puta, u dva dana. Ibrahim ne zna lagati. Rekao je da sam pisao podnesak pet puta, a ja sam ga napisao jednom." "A moj blok je bio čist", rekla je Jasenka. "Nikad nisam crtala po presudama."

"Znači, nije istina", rekao je Hamza. Ona je podigla pogled. "Nije istina da si pisao pet puta?" "Pisao sam jednom", rekao je on. "Ali bih pisao i pet puta, kad bih znao da ćeš čitati." Jasenka se nasmiješila kao pred sudom kad je predmet već dobijen. "Onda je istina samo to da smo oboje povjerovali", rekla je. "A to je dovoljno za pokretanje postupka."

Te večeri su zajedno otišli na ćevape u Slatinu, kod stare pošte. U ponedjeljak ujutro Ibrahim je na sastanku, s previše ravnodušnosti, pitao ima li novosti. Jasenka je rekla da je Hamza zakasnio. Hamza je rekao da je ona došla prerano. Pogledali su se i oboje se nasmijali, a Ibrahim je ispod stola, bez riječi, pružio Idi račun za tri kutije baklave.