Kad sam ostala bez majke, tata se brzo oženio Borkom. Kad je tata umro, brzo sam postala njihova sobarica. Tako to ide u našoj ulici iznad Bilmišta: ko je u kući najtiši, taj nosi vreće s peglanjem. Borka i njene kćerke Betina i Berta zvale su me Aneta, kad su me zvale. Najčešće su me zvale "hej".
Jedne subote počele su se spremati za humanitarni bal u hotelu kraj Bosne, za fond za bolnicu. Berta je probala jedanaest haljina. Betina je probala isto jedanaest, ali glasnije. Ja sam peglala, stezala patent, hranila mačku i slušala Borku kako objašnjava da se na takve događaje ne ide s kuhinjskim licem. "Ti ostaješ", rekla je. "Neko mora paziti kuću." Pitala sam ko će paziti mene. Nisu se nasmijale.
Čim su otišle, pokucala je susjeda Blaženka, osamdeset i dvije godine, s kutijom pod rukom. U njoj su bile sive satenske cipele i haljina iz 1989, u kojoj je, tvrdila je, osvojila predsjednika mjesne zajednice. "Vrati se do ponoći", rekla je. "Cipele su moje, a nemam drugi par za dženaze." Naručila je taksi i vozač je dva puta provjeravao adresu.
Na balu me niko nije prepoznao. Borka je gledala kroz mene, Berta u telefon, a Betina je pričala nekom doktoru o svom životu, koji je i njemu i meni izgledao dug. Ja sam jela kolače i slušala govornike. Jedan od njih bio je mladi općinski službenik Čamil Šabanović, u sakou broj veći, s licem čovjeka koji nije spavao jer je pisao govor o fondu. Održao ga je tako iskreno loše da sam mu prva zapljeskala.
Ponoć je stigla brže nego račun za struju. Trčala sam niz stepenice jer nisam smjela stići kući poslije Borke, i na zadnjem stepeniku ostala mi je jedna cipela. Otišla sam u čarapi. Taksist nije pitao ništa. Blaženka je ujutro samo rekla: "Jednu ću ti oprostiti. Obje, nikad."
Čamil je cipelu našao na stepenicama. Po hotelskom pravilniku svaki zaboravljen predmet vraća organizator, to jest općina, to jest on. U ponedjeljak je hodao ulicama Zenice s cipelom u vrećici iz marketa i spiskom od šezdeset tri gošće. Do srijede je shvatio da cipelu mnoge žene nose u mislima, a nijedna na nozi.
Stigao je i do nas. Borka ga je primila kao budućeg zeta. Berta je gurala nogu tako jako da je zajaukala, a Betina je navukla dvije čarape i ušla do pola. "Mi smo tu", rekla je Borka, "sve što vam treba." Čamil je pogledao u kuhinju, gdje sam ribala šporet, pa se vratio na Borku. "Ima li još neko u kući?" "Samo sobarica." "Dobro", rekao je. "Neka bude i sobarica."
Cipela mi je stala kao da je čekala. Borka je rekla da je to zabuna. Čamil je rekao da u pravilniku nema zabuna. Betina je rekla da sam je ukrala. Rekla sam da sam je vratila, ali da je Blaženkina i da bi mi bilo drago da je ne skidam dok se ne zagrije. Čamil je izvadio svesku i zapisao: "Vlasnica pronađena. Čeka se prevoz."
Danas radim u računovodstvu fonda, što je Čamilova ideja i Borkin užas. Berta i Betina same peglaju i zovu me na kafu da im kažem kako se to radi. Blaženka je dobila obje cipele nazad, uz potvrdu s općinskim pečatom. Kaže da se to zove zakonit povrat imovine.