Fikret Bećirović pravio je bačve trideset godina u radionici ispod Konjica, nedaleko od Neretve, i za svaku je znao tačno koliko vrijedi. Samo o jednoj nije htio ni čuti. Stara hrastova bačva od dvjesta litara stajala je kraj peći još od zime, kriva u struku, s mrljom od soli na dnu. Zvao ju je grobnica. Šezdeset maraka, govorio je, i to bi bio poklon, a ono što je sam loše napravio ne prodaje se, jer to je sramota za cijelu kuću.
Fadila je mislila drugo. Bačva je zauzimala pola radionice, a Galib Hubijar, pekar iz Jablanice, tražio je baš takvu za kiseli kupus i nudio je sto pedeset maraka. U utorak je Fikret rekao da će u Mostar po daske i da se vraća tek uvečer. Čim mu je autobus zamakao iza mosta, Fadila je pozvala Galiba.
Došao je s metrom u ruci i lampom na baterije, pogledao bačvu sa svih strana i rekao da bi pogledao i unutra. Tek što je skliznuo glavom naprijed kroz otvor, na vratima se okrenuo ključ. Fikret je stajao na pragu, blijed i mokar od kiše. Autobus je pokvario kod Ostrošca, pa se vratio vozom.
"Zašto je lampa upaljena u bačvi?" upitao je.
Fadila nije trepnula. "Dobro da si došao", rekla je. "Prodala sam grobnicu."
"Kome?"
"Čovjeku koji je sad unutra i gleda je li zdrava. Sto pedeset maraka, Fikrete. Sto pedeset, za bure koje ti ne bi dao ni za šezdeset."
Fikret je prvo ostao bez riječi, a onda je pocrvenio, jer nije znao šta da misli: ili je čitave godine griješio, ili neko pravi budalu od njega. Iz bačve se začuo prigušen glas. "Majstore, zdravo bure. Samo ona mrlja od soli na dnu, nju bih htio vidjeti očišćenu prije nego što platim. Takvo ne nosim kući."
"Mrlja", ponovio je Fikret uvrijeđeno. "Moje bure ima mrlju."
"Ima, ali ako je majstor ne skine, ja idem drugom."
Fadila je sklopila ruke da sakrije osmijeh. Fikret je bio čovjek koji je kupca mogao pustiti u gubitak, ali nikad ne bi pustio da neko kaže da je njegov rad prljav. Uzeo je strugalo sa police, gunđajući da nije ni čuo za takvu bruku, i rekao Galibu da izađe, jer će on to sam. Galib je izašao, pažljivo, kao čovjek koji se nikad nije savijao u bure, otresao brašno s rukava i pozdravio se kao da se sreću prvi put.
Fikret se uvukao unutra do pasa. Galib je držao lampu, a Fadila bačvu da se ne zaljulja. Strugalo je škripalo, so se skupljala u dlanu, a Fikret je iznutra objašnjavao da je takvu hrastovinu pronašao samo jednom u životu i da je šteta što je ostala bez sjaja.
"Sto pedeset?" pitao je s dna.
"Sto pedeset", rekao je Galib i izbrojao novčanice Fadili u ruku, jer joj je tako bilo najlakše. Zajedno su podigli bačvu na ručna kolica i Galib ju je odvezao niz ulicu prema Jablanici.
Fikret je stajao na vratima i gledao za njim. Prvi put za čitavu godinu činilo mu se da u radionici ima mjesta. Fadila je spustila novac u džep pregače.
"Fadila", rekao je tiho, "a ono bure kod prozora, ono što sam okrivio na sastavu, koliko bi ti za njega tražila?"
"Dvjesta", rekla je, i Fikret je klimnuo glavom.