Voz za Ploče krenuo je iz Sarajeva s dvadeset minuta zakašnjenja, u pola deset uveče, i u kupeu nas je bilo petero. Starija žena s kesom mandarina, koja je išla kćerki u Ploče. Mlad par iz Konjica, ona pravnica, on nešto u banci, vjereni od proljeća. Sijed čovjek u tamnom kaputu, uredno izbrijan, koji je od same stanice gledao svoj odraz u staklu. I ja, s laptopom koji nisam otvorila. Kod Hadžića je žena s mandarinama počela priču o tome kako se nekad znalo: udaš se, trpiš, i na kraju zavoliš. Pravnica je rekla da je brak bez ljubavi laž i da je razvod barem pošten.

Tada se čovjek od prozora prvi put okrenuo. "A koliko traje ta ljubav, gospođice?", pitao je mirno. "Godinu? Sedmicu? Do prvog računa za struju?" Pravnica je rekla da ljubav traje dok je ljudi njeguju. On se nasmijao, bez zlobe, kao da je čuo dobar vic na pogrešnom mjestu. "Ljudi ne njeguju ljubav", rekao je. "Ljudi njeguju strah da će im je neko uzeti. Ja sam taj strah njegovao dvadeset godina, kao baštu." Do Konjica niko više nije progovorio. Mladi par je izašao tamo, ona bez pozdrava, a žena s mandarinama zaspala je kod Jablanice, s kesom u krilu.

Ostali smo budni samo nas dvoje. Voz se spuštao kanjonom, Neretva je dolje bila crna i mjestimično bijela od mjesečine, i on mi je iz termosa natočio kafu u poklopac, kao da se znamo. "Izvinite za ono", rekao je. "Nije ona kriva što je mlada. Ja sam Miodrag. Ako hoćete, ispričat ću vam zašto ovo radim. Svake godine, iste noći u oktobru, sjednem u ovaj voz, odem do Ploča i vratim se prvim jutarnjim. Te noći ne mogu biti u stanu." Rekla sam da hoću. Mislim da bi mi ispričao i da nisam htjela.

"Oženio sam se s dvadeset devet", počeo je. "Ona se zove Iris. Predavala je klavir u muzičkoj školi, i kad sam je prvi put čuo kako svira, na nekoj priredbi na koju sam došao zbog sestrične, pomislio sam: to hoću. Ne nju, nego to. Da to bude moje. Tako sam se i oženio, kao da kupujem. Prve godine smo se svađali oko svega, oko soli, oko njene majke, oko toga ko je zadnji ugasio svjetlo, pa se mirili, pa opet ispočetka. Rodilo se dvoje djece. Radio sam kao inženjer na gradilištima, dobro zarađivao i bio ljubomoran. Na štimera klavira. Na očeve njenih učenika. Na komšiju koji joj je jednom pomogao unijeti kese."

"Kad su djeca porasla, vratila se klaviru. Ozbiljno, ne samo s učenicima. Onda se iz Beča vratio Krešimir, violinista, njen kolega s akademije, i predložio da naprave duo. Probe su bile srijedom, kod nas, jer je kod nas bio klavir. Spremali su Beethovenovu Kreutzerovu sonatu za koncert u novembru. Znate li je?" Nisam znala. Izvadio je telefon i tiho, da ne probudi ženu s mandarinama, pustio prve taktove, i u mračnom kupeu violina je zvučala kao da neko traži nešto što je izgubio. Onda je zaustavio snimak. "Dosta", rekao je. "Ostalo je prebrzo."

"Srijedom sam sjedio u fotelji i gledao. To je najgore što muž može raditi. Gledao sam kako se pogledaju prije svakog ulaska, kako ona klimne glavom, kako on diše zajedno s njom, i nisam mogao podnijeti da između njih postoji nešto što ja ne razumijem. Ta muzika vas natjera da osjećate nešto što niste sami izabrali. Tako sam tada mislio: da njih dvoje zajedno osjećaju nešto što ja nisam dozvolio. Muzičari se moraju gledati, rekla mi je jednom, inače se raziđu. Meni je to zvučalo kao priznanje. Krešimira sam dočekivao s osmijehom, nudio mu rakiju, pitao ga o Beču, a noću sam ležao budan i brojao koliko mu je puta klimnula, kao da vodim zapisnik."

"Jednom sam joj rekao da mi se ne sviđa kako je on gleda. Ona je spustila poklopac klavira i rekla: dobro, prestat ću, javit ću mu sutra. Tu sam napravio najveću grešku. Nisam joj dao da prestane. Rekao sam da nisam primitivac, da ne želim biti muž zbog kojeg žena ne svira, i sljedeće srijede sam ih sam pozvao na večeru. Htio sam da oboje vide kako sam velikodušan. A ustvari sam htio gledati ih izbliza, za istim stolom, i čekati da pogriješe. Djeca su to osjećala. Sin je srijedom odlazio kod druga, a kćerka je zatvarala vrata svoje sobe i puštala svoju muziku glasno, da ne čuje našu."

"U oktobru sam morao u Banju Luku, na tri dana. Vratio sam se poslije dva, noću, ne javivši se. Sam sebi sam rekao da želim napraviti iznenađenje. Znao sam da lažem. S ulice sam vidio svjetlo u kuhinji. Muzike nije bilo, i baš me ta tišina dotukla. Ušao sam i zatekao ih za kuhinjskim stolom, poslije probe, s tanjirom sira, flašom vina i notama na stolicama. Smijali su se nečemu. Iris je imala raspuštenu kosu. Do danas ne znam zašto mi je baš to bilo najgore."

"Ne sjećam se svega što sam rekao. Sjećam se da sam vikao, i da sam Krešimirov kofer s violinom izbacio na stepenište, i da je odjeknuo niz sve spratove. Sjećam se da je kćerka izašla iz sobe u pidžami, s četrnaest godina, i čula riječi koje otac ne bi smio izgovoriti ni u snu. Krešimir nije rekao ništa. Pokupio je kofer i otišao. Iris je stajala kod sudopera i gledala me kao da me vidi prvi put. Rekla je samo da sam sad, valjda, zadovoljan. Iste noći otišla je s djecom sestri na Grbavicu. Za godinu dana bili smo razvedeni."

"Je li bilo nešto između njih?", pitala sam, jer mi se činilo da on to pitanje čeka. Dugo je gledao kroz prozor, iza kojeg su promicala svjetla Mostara. "Kunila se da nije. Kunila se djecom. Krešimir mi je poslao pismo, pravo pismo, na papiru, i napisao isto. Koncert u novembru su otkazali. Ona više ne svira ni s kim, samo s učenicima. Klavir je ostao kod mene, nikad ga nije došla uzeti. Ja ne znam svirati. Svake subote ga brišem od prašine." Rekao je to kao čovjek koji je navikao da mu ne vjeruju, ili koji ni sam sebi više ne vjeruje. Nisam znala šta je od to dvoje.

Poslije Čapljine više nismo govorili. Na granici su nam pregledali pasoše, žena s mandarinama se probudila, pitala gdje smo i opet zaspala. Miodrag je zatvorio termos, obrisao poklopac maramicom i vratio ga u torbu. Kroz prozor se već vidjela delta Neretve, ravna i siva, s kanalima u kojima su se ogledali stubovi dalekovoda. U Ploče smo stigli u dva i deset.

Sišao je prvi. Na peronu se nije okrenuo, samo je podigao kragnu kaputa i krenuo prema luci, gdje su pod reflektorima stajale dizalice. Hodao je polako i pjevušio nešto, falširajući, i tek kad je nestao iza prvog skladišta, shvatila sam šta: početak one sonate, onih nekoliko taktova koje mi je pustio u kanjonu, prije nego što je postalo prebrzo.