Te večeri, na terasi iznad Drine, raspravljali su o tome može li se voljeti jednom za cijeli život. Bio je kraj augusta, ispod nas su na gradskoj plaži još sjedili kupači, a domaćica, udovica jednog sudije, iznijela je pitu od jabuka i rekla da danas ljubav traje koliko baterija na telefonu. Njen unuk je rekao da je kod starijih trajala isto toliko, samo što nisu imali telefone. Onda su se svi okrenuli prema meni, jer sam četrdeset godina radio u bolnici i jer se stari doktori, kako je rekla domaćica, svega nagledaju. Rekao sam da sam vidio jednu takvu ljubav, samo jednu, i da nije bila lijepa onako kako oni misle. Pa sam im ispričao o Razi.
Raza je s roditeljima popravljala kišobrane i cipele po pijacama. Imali su stari bijeli kombi, i ponedjeljkom su bili u Foči, utorkom u Čajniču, četvrtkom u Goraždu, a subotom u Rogatici ili Višegradu, već kako koje ljeto. Otac je pod ceradom lijepio đonove i zakivao potpetice, majka je mijenjala žbice na kišobranima i šila platno, a Raza je, otkad je prohodala, sjedila na gajbi između njih i razvrstavala ekserčiće po kutijama od ratluka. Spavali su u kombiju ili u iznajmljenim sobama, i Raza je do petnaeste promijenila sedam škola.
Kad joj je bilo osam godina, jednog četvrtka, na zidiću kod rijeke zatekla je dječaka koji je plakao. Bio je to Vehbija, sin čovjeka koji je držao gvožđaru kod pijace, čist, počešljan, u bijeloj košulji, i stariji dječaci su mu upravo uzeli novac za sladoled. Raza je iz džepa izvadila sve što je imala, kovanice koje joj je otac davao za razvrstavanje, i sipala mu ih u dlan. On je prestao plakati, otišao po sladoled i, jer mu je bilo neugodno, pustio je da sjedi pored njega na zidiću dok ga jede. To je bilo sve. Ali od tog dana Raza je cijelu sedmicu skupljala kovanice i svakog četvrtka mu ih donosila, a on ih je uzimao i puštao je da sjedi pored njega.
Tako je trajalo godinama. Vehbija je rastao i sve manje plakao, a novac je i dalje uzimao, sve dok nije krenuo u gimnaziju i počeo se stidjeti da ga drugovi vide s djevojčicom s pijace. Onda je otišao u Sarajevo, na farmaciju. Raza je imala petnaest godina i nastavila je dolaziti četvrtkom. Ljeti, kad bi se on vraćao kući, čekala ga je na mostu, a on bi prošao pored nje s društvom, kao pored stuba. Jednom joj je klimnuo glavom. Taj dan je, rekla mi je kasnije, zapamtila bolje od dana kad su joj umrli roditelji.
Vehbija se vratio s diplomom, otvorio apoteku u glavnoj ulici i oženio se Rubinom, kćerkom šefa iz općine, visokom i ponosnom ženom koja je i sama nosila bijeli mantil i stajala za kasom. Raza je tada već imala svoj kombi, roditelji su joj umrli jedno za drugim, i radila je sama. Svakog četvrtka, kad bi spakovala alat, ulazila je u apoteku i kupovala nešto što joj nije trebalo: aspirin, flastere, sirup za kašalj, kremu za ruke. Plaćala je kovanicama. Vehbija bi joj vratio kusur ne podigavši glavu, a Rubina bi za njom rekla nešto o kišobranima i nasmijala se. Po čaršiji se pričalo da je Raza malo čudna. Ja sam je tada znao samo s pijace, jer mi je dvaput popravila kišobran i nije htjela uzeti novac.
Jedne zime, prije četiri godine, pozvao me je čovjek koji drži benzinsku pumpu na izlazu iz grada. Rekao je da žena iz kombija tri dana ne izlazi i da kašlje tako da se čuje do pumpe. Našao sam je u kombiju, pod dvije deke, s groznicom i plućima koja su zvučala kao mokar papir. Imala je šezdeset dvije godine, a izgledala je starije. Nije htjela u bolnicu dok mi ne kaže ono što je imala reći. Pa mi je rekla, tamo, u kombiju, uz čaj koji sam joj natočio iz termosa: o zidiću, o kovanicama, o mostu, o onom klimanju glavom. Govorila je mirno, kao da priča o vremenu, i nijednom nije rekla da ga voli. Nije ni morala.
Onda je ispod sjedišta izvukla kutiju od ratluka, limenu, izgrebanu, i dala mi je zajedno s ključevima od kombija. U kutiji je bilo dvadeset tri hiljade i četiristo šezdeset maraka, u novčanicama od deset i dvadeset presavijenim napola, i nešto kovanica na dnu. Skupljala ih je, rekla je, cijeli život, od kišobrana i đonova. "Dajte to njemu", rekla je. "Ne mora ništa reći. Samo neka zna da je neko." Te noći sam je odvezao u bolnicu. Umrla je trećeg dana, u sedam ujutro, dok se mijenjala smjena. Dženazu je platila općina, i na njoj nas je bilo petero.
Sedmicu kasnije otišao sam u apoteku s kutijom pod rukom. Vehbija i Rubina primili su me u sobici iza polica s lijekovima, među kartonima, i ja sam im ispričao sve onako kako je bilo ispričano meni. Vehbija je pocrvenio do ušiju. Rekao je da je s tom ženom u životu progovorio možda dvije rečenice. Rubina je ustala. "Ta skitnica?", rekla je. "Četrdeset godina gleda mog muža preko pulta, a ja ništa ne znam? Pa to je sramota, doktore. Šta će ljudi reći? Da joj je on nešto obećao?" Vehbija je gledao u pod kao da ga je neko pokrao, a ne obdario.
Spustio sam kutiju na karton s vitaminima i rekao koliko je u njoj. U sobici je postalo tiho. Rubina je sjela. Vehbija je podigao poklopac, pogledao presavijene novčanice i opet ga spustio. "Pa", rekla je Rubina poslije nekog vremena, mnogo mirnije, "ne možemo to ni ostaviti na ulici. Dat ćemo dio džamiji, za njenu dušu." Onda je pitala za kombi. Je li ispravan, ima li papire. Imali su vikendicu kod Ustikoline, s velikom baštom, i baš im je trebalo nešto u čemu bi držali alat.
Ključeve sam im ostavio na stolu. Sljedećeg proljeća prošao sam pored njihove vikendice. Kombi je stajao na kraju bašte, bez tablica, s otvorenim zadnjim vratima, pun kolaca za paradajz i vreća s đubrivom. Kutije od ratluka s Razinim ekserčićima i žbicama ležale su na gomili pored ograde, spremljene za smeće. Iste godine apoteka je dobila novu tablu, sa zelenim krstom koji noću svijetli i vidi se s mosta.
Jednog četvrtka te jeseni padala je kiša i ja sam išao preko pijace. Rubina je, s crnim kišobranom iznad glave, prolazila pored mjesta gdje je nekad stajao bijeli kombi. Poznao sam kišobran po novom platnu i po jednoj žbici koja je bila svjetlija od ostalih. Raza ga je posljednje zime popravila za sebe i ostavila na sjedištu kombija.
Kad sam završio, niko za stolom nije progovorio. Unuk je držao telefon u ruci, ali ga nije otključavao. Domaćica je ustala, skupila tanjire od pite i rekla da će skuhati kafu, i dugo se nije vraćala iz kuhinje. Kad se vratila, uz džezvu je donijela i svoj stari kišobran, kojem je visila jedna žbica, spustila ga pored moje stolice i pitala znam li ikoga ko ga može popraviti. Rekao sam da ne znam. Ne znam ni danas.