U Grazu se u novembru smrkne prije pet. Arnes tada ugasi računar u birou pored Mure, gdje već jedanaest godina računa vodostaje tuđih rijeka. Kod kuće ne pali svjetlo. Sjedne kraj prozora i gleda kako svjetlo s tramvajske stanice klizi po zidu do jedne male uramljene fotografije. Na njoj je djevojka u žutoj jakni, na kamenu iznad zelene vode, i smije se nekome ko se ne vidi na slici. Arnes je zna napamet. Dovoljno je da svjetlo dođe do nje, pa da se on vrati na Unu.
Ona je imala šest godina, a on osam, kad su na obali ispod kuća u Golubiću napravili kolibu od vrbovih grana i starog najlona. Selvedina je iz majčine kuhinje krišom donosila tanjire, a Arnes priče: o zemljama u koje će jednom otići, o rijekama koje teku pod zemljom i izlaze na drugom kraju svijeta. "Hoćeš li i mene povesti?", pitala je. "Povest ću te", rekao je, "ako ne budeš plakala na putu." Obećala je da neće, i tog ljeta nije zaplakala nijednom, ni kad je pala s vrbe.
Kad je ona krenula u treći razred, a on u peti, škola je vodila djecu na izlet na proplanke iznad sela, i učiteljica je obećala čokoladu onome ko nabere najviše jagoda. Arnes je tvrdio da zna mjesto gdje ih ima koliko hoćeš. Lutali su dva sata kroz bukvu i paprat i našli jednu jedinu jagodu. Kad su se vratili, Selvedina je pred svima rekla da su na njihovom mjestu jagode bile slađe nego igdje i da su ih pojeli usput. Arnes nikad nije zaboravio da je zbog njega slagala, i to bez trunke stida.
Poslije mature otišao je na studij u Graz. Stric mu je našao sobu u potkrovlju. Prve zime Arnes je noću u debelu svesku prepisivao pjesme koje mu je baka pjevala: stare krajiške pjesme o djevojkama na vodi i majkama koje sve znaju. Pred Novu godinu stigao mu je paket, a u njemu pita od jabuka od majke i vunene čarape koje je isplela Selvedina. Jedna je bila primjetno duža od druge. U pismu je napisala da je to zato što on uvijek ide korak ispred nje.
Kući je došao tek za proljetni raspust treće godine. Selvedini je tada bilo dvadeset godina i radila je u apoteci u Bihaću. Na kuhinjskom prozoru stajao je kavez sa žutim kanarincem. Onaj prvi, kojeg joj je Arnes kupio na pijaci prije odlaska, uginuo je zimus, pa joj je Senahid donio novog. Senahid je bio Arnesov drug iz razreda, sin čovjeka koji je na Uni kod Kostele držao ribnjake s pastrmkom. "Senahid zna šta ženi treba", rekla je njena majka Ifeta i natočila Arnesu kafu. "Pjesmama se kuća ne grije." "Ni kanarincima", rekao je Arnes.
Zadnje večeri dao joj je svesku s bakinim pjesmama. Selvedina ju je listala na stepenicama ispred kuće i pjesme koje je znala čitala je naglas, a ostale samo usnama. Ujutro ga je ispratila do autobuske stanice. Autobus za Graz kasnio je dvadeset minuta, i tih dvadeset minuta stajali su jedno pored drugog i šutjeli o svemu. Kad je vozač upalio motor, Arnes je rekao: "Imam ti nešto reći. Za dvije godine, kad završim." Ona je klimnula glavom i nije pitala šta. On je to shvatio kao odgovor.
Te jeseni majka mu je javila da je Senahid prosio Selvedinu i da ga je ona odbila. U martu je javila da ga je odbila i drugi put, i da Ifeta po čaršiji priča kako joj kćerka nema pameti. U junu je stigla poruka od tri reda: bila je svadba, na terasi iznad ribnjaka, Ifeta je plakala od sreće, a mlada je bila lijepa, samo blijeda. Arnes je poruku pročitao u menzi i pojeo sve do kraja. Ispit iz hidraulike položio je sedmicu kasnije s najboljom ocjenom na godini i to nikome nije rekao.
Šest godina poslije Senahid ga je nazvao iz čista mira. Čuo je da je Arnes u Bihaću zbog mjerenja na izvorima i rekao da ne dolazi u obzir da spava u hotelu dok mu drug ima kuću sa šest soba. "Selvedini ništa neću reći", nasmijao se u telefon. "Neka bude iznenađenje." Arnes je htio odbiti. Onda je pola sata stajao ispred hotela s ključem sobe u ruci, a na kraju sjeo u auto i odvezao se niz Unu prema Kosteli.
Kuća je bila veća nego što ju je pamtio, s novom terasom i betonskim bazenima za mlađ niz obalu. Iza kuće, pod starim vrbama, ostala je lokva od koje je Senahidov otac počeo posao, mirna i tamna. Senahid ju je zvao jezero. Selvedina je izašla na terasu brišući ruke o kecelju i zastala na pragu. Onda je prišla i pružila mu ruku, kao čovjeku iz općine. Kad se smračilo, Senahid se sjetio da je čuo za neku svesku s pjesmama i zatražio da je vidi. Selvedina je otišla po nju i vratila se brzo, kao da nije morala tražiti.
Arnes je čitao, a Senahid je tražio još i udarao dlanom o sto. Na jednoj stranici bila je pjesma koju je baka pjevala tiše od drugih, o djevojci koju je majka dala onome koga je majka htjela, a djevojka je šutjela i gledala preko vode. Arnes je pročitao dva stiha i zastao. Selvedina je ustala, rekla da mora provjeriti vrata od ostave, i sišla niz stepenice prema vrbama. Senahid je natočio još rakije. "Žene ne podnose tužne pjesme", rekao je. "Moja barem ne mora. Ima sve."
Pred ponoć Arnes je sišao do lokve. Na sredini vode, daleko od obale, vidio se jedan bijeli lokvanj, otvoren, sam među širokim listovima. Arnes je skinuo košulju i ušao u vodu, hladniju nego što je mislio. Plivao je prema cvijetu i činilo mu se da je blizu, a onda opet daleko. Dugačke stabljike omotavale su mu se oko nogu i vukle ga nadolje, mekano i uporno. Kad je ispružio ruku, lokvanj je bio još dva zamaha dalje. Okrenuo se i doplivao nazad. Dugo je sjedio na obali u mraku i gledao cvijet koji se nije ni pomaknuo.
Sutradan, dok je Senahid bio kod veterinara, Selvedina ga je zamolila da je odveze do majke u Golubić. Prošetali su uz obalu, pa starom stazom uzbrdo. Paprat je bila ista, samo niža, ili su oni bili viši. Na jednom mjestu Selvedina je stala i rekla da je to tu, da je tu on onda tvrdio da ima jagoda koliko hoćeš. Ovaj put su se crvenjele u travi do koljena. Nijedno se nije sagnulo. "Gdje je sve to otišlo?", pitala je, i nije mislila na jagode. Arnes je gledao preko doline, prema Plješevici, iza koje su bili granica i put za Graz, i nije znao odgovoriti.
Otišao je sljedećeg jutra, prije nego što se kuća probudila. Kad je otvorio kapiju, Selvedina je stajala iza njega, sa Senahidovom jaknom preko ramena i rukama prekrštenim kao da joj je hladno. "Nećeš više doći", rekla je. Nije pitala. "Neću", rekao je on. Ona je klimnula glavom, isto kao onog jutra na stanici, i ovaj put on je znao šta to znači. Na zavoju se još jednom okrenuo. Stajala je na istom mjestu, a iza nje se iznad lokve dizala magla.
Svjetlo s tramvajske stanice palo je niže i fotografija je ostala u mraku. Arnes je ne mora vidjeti. U mraku sobe vidi bijeli lokvanj, sam na crnoj vodi, i stabljike koje se mekano omotavaju oko onoga ko mu priđe. Iz kuhinje bruji frižider. Na ulici neko zove psa. Arnes ustane, upali lampu na pisaćem stolu i otvori izvještaj o vodostaju Mure koji mora predati do petka. Radi do iza ponoći.