Mirna je na groblje dolazila s praznom flašom za vodu i makazama koje nikada nisu bile dovoljno oštre. Faruk je donosio malu četku i uvijek zaboravljao kesu za osušeno lišće. Njihovi roditelji počivali su u susjednim redovima. Prve godine razmjenjivali su samo pozdrave. Druge su počeli posuđivati stvari. Treće je Mirna primijetila da se nedjeljom oblači pažljivije nego što je potrebno za posao koji je čeka među kamenim pločama.
Faruk nije bio grobljanski radnik, kako je isprva mislila, nego vozač dostavnog kombija. Mirna je uređivala knjige za malu izdavačku kuću. Oboje su živjeli sami i imali druge ljude u životu, ali niko od njih nije znao da se najmirniji razgovori sedmice odvijaju pokraj česme. Pričali su o vremenu, komšiluku i roditeljskim navikama koje se nastavljaju u njihovim rukama iako ih nikada nisu namjeravali naslijediti.
Jedne nedjelje Faruk je spomenuo novu slastičarnu blizu kapije. Mirna je odmah shvatila da je to poziv i poželjela da ga nije izgovorio baš tu. Rekla je da ne želi pretvoriti dolazak roditeljima u sastanak. Faruk se izvinio, vidljivo posramljen. Otišli su svako svojim putem, s osjećajem da su pokvarili nešto što nije tražilo ime. Sljedeće sedmice Mirna je došla ranije, pa se naljutila na sebe što izbjegava čovjeka kojem nije imala šta zamjeriti.
Sačekala ga je kod česme i rekla da joj nije bilo neprijatno zbog njega, nego zbog mjesta. Bojala se da bi radost umanjila razlog zbog kojeg dolazi. Faruk je odgovorio da ne misli kako njena majka zauzima isti dio života koji bi mogao zauzeti neko drugi. Nije pokušao govoriti u ime pokojnika. Samo je rekao šta on osjeća kad nakon posjete ode među žive ljude, umjesto odmah u prazan stan.
Dogovorili su kafu u srijedu, daleko od groblja. Mirna je prvi put vidjela Faruka bez radne jakne i saznala da ne voli kolače koje je stalno preporučivao. Preporučivao ih je jer nije znao šta drugo ponuditi. Smijala se, pa mu priznala da makaze nosi iz navike iako većina cvijeća koje kupuje ne traži rezanje. Njihov razgovor postao je manje svečan čim su dobili pravo biti obični i pomalo smiješni.
Nedjeljom su nastavili dolaziti zasebno. Ponekad bi se sreli, ponekad ne. Vezu nisu gradili oko zajedničke tuge, nego oko večera, šetnji i različitih stavova o filmovima. Jednom je Faruk ponudio da je pokupi nakon posjete. Mirna je pristala. Izašla je kroz kapiju s praznom flašom i ugledala ga naslonjenog na automobil. Poljubila ga je bez okretanja prema redovima iza sebe, ostavljajući uspomene mirno tamo gdje su bile i noseći ostatak dana naprijed.