Kad prevodim u sudnici, govorim u prvom licu. Ja sam vidio, ja sam stajao kod česme, ja ne znam koliko je bilo sati. Sutkinja to zna, zapisničarka to zna, advokati to znaju, a ipak se svaki put neko iz klupe za publiku okrene i pogleda mene kao da sam ja bila tamo. Nisam. Ja samo stojim pored svjedoka, malo ukoso, da mi vidi i ruke i lice, i posuđujem mu glas. Za to me sud plaća po satu, od devet ujutro dok sutkinja ne ogladni.
Glas sam posuđivala i prije nego što sam imala svoj. Moji roditelji su gluhi, oboje od rođenja, i u našem stanu u Zenici moja prva riječ nije bila mama nego znak za mlijeko. S osam godina prevodila sam ocu u banci, s jedanaest majci kod doktora, s petnaest na sastanku kućnog savjeta, gdje me komšija s trećeg sprata pitao zašto moji roditelji ne nauče normalno pričati. Prevela sam to tačno, riječ po riječ, i otac je ustao i otišao. Od tada prevodim tačno.
Faruka Ajanovića prvi put sam vidjela u oktobru, u hodniku na drugom spratu suda. Bio je svjedok u predmetu protiv džeparoša koji je u junu, kod Sebilja, jednoj turistkinji iz Malezije izvukao novčanik iz ruksaka. Policija je imala snimak s kamere na kojem se vidi samo kapa. Faruk je imao lice. Prodavao je keramiku u maloj radnji u Saračima i tog dana je stajao na vratima, s glinom do laktova, i gledao. U sud je došao u ispeglanoj bijeloj košulji, a ispod noktiju mu je ostalo malo gline, kao kod djeteta koje se igralo u bašti.
Svjedočio je brzo i precizno, kako svjedoče ljudi koji cijeli život gledaju umjesto da slušaju. Opisao je kako je čovjek hodao, malo na prste, kako je nosio sat na desnoj ruci i kako mu je pertla na lijevoj patici bila odvezana, pa je dva puta zastao da ne padne. Ja sam sve to govorila u prvom licu, i zapisničarka je kucala. Onda je ustao branilac, advokat Dautović, i pitao kako svjedok može tvrditi šta se dogodilo ako ništa nije čuo. Prevela sam. Faruk je pogledao advokata, pa mene, i odgovorio sporo, da ne moram žuriti: "Nisam ga čuo. Gledao sam ga. Vi ste ga, koliko vidim, samo slušali." Morala sam to reći naglas, svojim glasom, čovjeku u odijelu od dvije hiljade maraka. Sutkinja Omanović spustila je pogled u spis, a advokat je sjeo.
Na hodniku me sačekao kod automata za kafu. "Hvala što si rekla tačno onako", pokazao je. Odgovorila sam mu da ne smijem razgovarati sa svjedokom dok traje postupak. "Koliko traje?" "U ovoj zgradi? Nekad i tri godine." Nasmijao se bez glasa, cijelim licem, pokazao znak za strpljenje i otišao niz stepenice. Ja sam ostala pored automata, s kovanicom koju nisam ubacila.
Sarače sam zaobilazila do novembra. Onda sam jedne subote, idući u pekaru, prošla pored njegove radnje i stala. Na policama su bili fildžani, zdjele i tanjiri u zelenoj boji kakvu Miljacka ima samo u aprilu. Na staklu je visila mala ploča ispisana kredom: Gluh sam, nisam nijem. Pišite, pokazujte, crtajte. Faruk je sjedio za lončarskim kolom i nije me vidio. Nisam ušla. Kupila sam hljeb i pojela pola na putu kući, što inače nikad ne radim.
Presuda je postala pravosnažna u februaru. Džeparoš je dobio uslovnu kaznu, a turistkinja iz Malezije poslala je sudu razglednicu na kojoj je zahvalila svjedoku. Istog popodneva ušla sam u radnju u Saračima. Faruk je stajao kod pulta s mladim parom iz Japana, koji su na engleskom pokušavali pitati da li fildžani mogu preživjeti kofer. Otvorila sam usta da prevedem, iz navike, kao što se na prvu kap otvara kišobran. Faruk je podigao ruku, ne gledajući me. "Ne", pokazao je. "Ti danas nisi na poslu." Uzeo je jedan fildžan, umotao ga u novine, gurnuo ga u patiku koja je stajala ispod pulta i patiku stavio u kutiju. Japanci su se smijali i kupili šest komada. Kad su izašli, okrenuo se prema meni. "Sad", pokazao je. "Kafa?"
Sjeli smo u malu kafanu Kod dvije murve, iza Begove džamije. Konobar je, naravno, pogledao mene. Počela sam govoriti dvije kafe, a Faruk je uzeo salvetu i velikim slovima napisao: JEDNA S MLIJEKOM, JEDNA OBIČNA, RAČUN MENI. Konobar je pročitao, klimnuo i otišao, a meni je bilo neugodno, kao da su me uhvatili u nečemu. Kad je kafa stigla, Faruk me pitao, polako: "Kad si zadnji put rekla nešto svoje?" Nisam razumjela. "U sudu govoriš tuđe riječi u prvom licu. Kod kuće si, sigurno, prevodila roditeljima. Šta ti hoćeš?" Ruke su mi ležale na stolu, mirne, kao da ih je neko isključio.
Nisam mu odgovorila taj dan, ni sljedeći. Ali sam dolazila. Subotom sam sjedila na tronošcu u uglu radnje i gledala kako glina na kolu raste pod njegovim dlanovima. Navečer smo pješačili do Vratnika i nazad, a u tramvaju smo razgovarali rukama, dok su nas putnici gledali kao televizor. Prvi put sam se znakovima svađala s nekim ko nije moj otac. Prvi put me neko poljubio usred rečenice, pa sam morala početi ispočetka.
Odgovorila sam mu u martu. Sjedili smo na zidiću ispod Žute tabije, grad je bio u magli, i ja sam, ne razmišljajući kako će to zvučati na nekom drugom jeziku, pokazala: hoću da me nekad niko ne treba. Da sjedim za stolom i samo jedem. Faruk je dugo gledao u maglu. Onda je izvadio telefon i napisao mi poruku, iako sam sjedila pored njega: Vodi me svojima.
U Zenicu smo otišli prve nedjelje u aprilu, vozom, s kutijom fildžana na krilu. Majka je napravila krompirušu i zeljanicu, a otac obukao košulju koju nosi za Bajram. Na vratima ga je otac, prije nego što sam stigla išta reći, pitao za koga navija. Za Željezničar. Otac je pokazao znak koji ne bih smjela prevesti ni u jednoj sudnici, i obojica su se smijala. Za stolom su ruke letjele preko pite. Majka je Faruku pokazivala svoj zenički znak za čaršiju, on njoj sarajevski, i prepirali su se koji je ljepši. Otac i on raspravljali su o Čeliku i o cijeni gline. Niko me nije zamolio da išta prevedem.
Sjedila sam između njih i jela. Prvi put za tim stolom nisam okretala glavu s jednog lica na drugo i nisam čekala da neko završi rečenicu da bih je ponovila nekom trećem. Pred kafu je otac kucnuo prstom po stolu, kako gluhi traže pažnju, i svi smo ga pogledali. Podigao je čašu soka. "Za Kanitu", pokazao je, "koja danas nema posla." Majka se nasmijala, Faruk se nasmijao, a ja sam se smijala s punim ustima pite, i niko nije čekao da mu kažem šta je bilo smiješno.