Pedeset godina braka nije mala stvar, pa su djeca rekla da nam je red otići negdje kao ljudi. Sin iz Salzburga i kćerka iz Banje Luke skupili su pare i platili nam sedam dana u Neumu, polupansion, hotel Plava uvala, soba s pogledom na more. Sve zajedno sedamsto dvadeset maraka, i to u septembru, kad je jeftinije, ali to Dragica ne zna, pa joj nemojte govoriti. Ja sam bio protiv. Šta će meni more, rekao sam, kad imam Bosnu ispod kuće. Ali kad su djeca već platila, nije red da propadne.
Krenuli smo iz Doboja autobusom u pet i deset. Dragica je spremila pitu krompirušu za pola autobusa, a ja sam vozaču do Zenice objašnjavao da je preko Maglaja brže, iako je on i išao preko Maglaja. Iza nas je sjedio neki čovjek iz Tešnja koji je cijelim putem pričao na telefon, pa sam dvaput glasno rekao da i drugi ljudi imaju uši. Kod Jablanice smo stali na jagnjetinu, koju ja nisam jeo, jer je porcija bila dvadeset dvije marke, a ja znam šta janje košta u Doboju. U Neum smo stigli u tri i petnaest, četrdeset minuta kasnije nego što piše na karti, i to sam rekao i na recepciji, da se zna.
Drugog dana, na šetalištu, neko je viknuo: "Dragice! Dragice Rakić!" Rakić je njeno djevojačko prezime, i niko je tako nije zvao od sedamdeset pete. Pred nama je stajao Milenko Jović iz Teslića, u bijelim pantalonama i sa šeširom, sa svom kosom na glavi, što mi se odmah nije svidjelo. Dragica se s njim zabavljala dva mjeseca, u proljeće sedamdeset treće, dok se ja nisam pojavio na igranci u Domu kulture, i od tada je bila moja. Tako ja pričam. Dragica priča da je bilo četiri mjeseca. Milenko je bio sa ženom, Radojkom, krupnom, veselom ženom koja se smijala i prije nego što bi iko išta rekao.
Već te večeri sjedili smo nas četvoro na terasi, jer su i oni, kako se pokazalo, bili u Plavoj uvali, sprat ispod nas. Milenko je izvadio karte i pitao igram li tablić. Igram li ja tablić. U penzionerskom klubu u Doboju niko ne sjeda sa mnom bez rakije za hrabrost. Igrali smo do jedanaest, i ja sam dobio tri partije od pet, a Milenko je rekao da je to zato što nije navikao na ovakvo svjetlo. Sutradan je on dobio tri od pet, i ja sam primijetio, ali nisam ništa rekao, da Radojka stalno sjedi iza mene i da se smije baš kad imam dobre karte.
Trećeg dana Milenko je predložio boćanje na igralištu iza hotela. Ja nikad nisam boćao, ali šta tu može biti teško: baciš kuglu i gledaš gdje će stati. Milenko je, kako se ispostavilo, četiri godine zaredom bio prvak boćarskog kluba u Tesliću i ima diplomu, koju nije ponio, ali je o njoj pričao. Radojka je aplaudirala svakom njegovom bacanju, a mom samo jednom, kad sam pogodio njegovu kuglu, pa se ispostavilo da je to bilo dobro za njega. Izgubio sam trinaest prema dva. Jedan poen mi je dao iz sažaljenja, to se vidjelo. Rekao sam da je kriv vjetar s mora, a Dragica je rekla da vjetra nema, i to pred njim.
Poslije toga su počele šetnje. Svako jutro poslije doručka Milenko i Dragica išli bi naprijed, šetalištem prema granici, i pričali o starom kinu u Doboju, o tvrđavi i o ljudima kojih više nema, a ja bih išao iza njih s Radojkom, koja mi je pričala o svom pritisku, o unucima u Švedskoj i o tome kako se pravi pravi ajvar. Mjerio sam na satu: četrdeset sedam minuta prvo jutro, sat i deset drugo. Treće jutro sam ubrzao i prestigao ih, da vide da i ja znam hodati, i do hotela sam stigao sam, jer su oni u međuvremenu sjeli na kafu.
Te večeri, kad su Milenko i Radojka otišli da se presvuku za muziku, Dragica je, jedući sladoled, rekla: "Milenko je uvijek bio dobar plesač." Tako je rekla, kao da se ništa ne dešava. "Pa zašto se nisi za njega udala?", pitao sam. "Nije me pitao", rekla je ona i nastavila jesti sladoled.
Muziku je te večeri svirao jedan klavijaturista iz Čapljine, i to sve istim tempom, i sevdalinke i šlagere. Milenko je prvi zamolio Dragicu za ples, a ja sam, da ne sjedim kao panj, zamolio Radojku. Radojka vodi. To vam kažem da znate, ako vas ikad zamoli: ona vodi i ne pita. Pokušavao sam nas dovesti bliže njima, da čujem o čemu pričaju, i tako smo udarili u konobara s tri limunade. Limunade su završile na meni. Milenko je rekao da i to ima svoju draž, a Dragica se smijala dok nije morala sjesti. Te noći smo prvi put za dvadeset godina legli ne rekavši jedno drugom laku noć. Ja sam ležao okrenut prema moru, ona prema ormaru, i oboje smo glumili da spavamo, što ona radi lošije od mene, jer hrče tek kad stvarno zaspi.
Ujutro sam na doručak sišao prvi i sjeo za drugi sto, da se zna. Dragica je sjela s Milenkom i Radojkom i smijala se nečemu. Poslije doručka otišao sam sam na mol i sjedio tamo dva sata, gledao kako neki čovjek iz Beča peca i ništa ne hvata, i to mi je bilo drago. Razmišljao sam šta bi bilo da se Dragica udala za Milenka. Imala bi bijele pantalone u kući i diplomu iz boćanja na zidu. Imala bi muža koji zna plesati. Nemojte misliti da sam bio ljubomoran. Ja sam samo računao. Oko podne na mol je došla Radojka, sjela pored mene, izula sandale i stavila noge u more.
"Stevo", rekla je, "ti si budala, ali dobra budala." I onda mi je ispričala ono što ni Dragica ni ja nismo znali. Milenko pedeset godina svima u Tesliću priča kako ga je Dragica Rakić ostavila zbog jednog visokog iz Doboja koji je na igranci odigrao kolo bolje od njega. "Pedeset godina ja slušam o tom kolu", rekla je Radojka. "Kad smo vas sreli, cijelu noć je hodao po sobi. On tebe ne može pobijediti ni u čemu, Stevo. Zato vara." "Vara?", pitao sam. "U tabliću", rekla je. "Kad sjedim iza tebe i nasmijem se, znači da imaš dobre karte. Tako mu dajem znak otkad smo se vjenčali. Od danas prestajem, jer mi te žao."
Te večeri sam na terasu došao s novim špilom karata, kupljenim na kiosku, i rekao Milenku da igramo posljednju partiju, za titulu. Radojka je sjela pored Dragice, a ne iza mene. Igrali smo do ponoći. Milenko se znojio, ja sam brojao karte, a Dragica me gledala onako kako me gledala sedamdeset treće, preko čaše soka, kad sam joj prišao i pitao hoće li u kolo. Dobio sam sedam prema pet. Milenko mi je pružio ruku i rekao da je to bila prava partija. Rekao sam da jeste, i nijedan od nas nije spomenuo Radojku.
Kad smo se vratili u sobu, Dragica je sjela na krevet i rekla: "Stevo, ja sam Milenka ostavila zbog motora." Pitao sam kakvog motora. "Imao je tomosa i pričao je samo o njemu. Ti si na igranci pričao o meni." "A kolo?", pitao sam. "Kolo si igrao očajno", rekla je ona. "I dvaput si mi stao na nogu." Pa sam se ja smijao, pa se ona smijala, sve dok Radojka sa sprata ispod nije lupila u plafon metlom, ili čime je već imala.
Kući smo krenuli u subotu. Milenko i Radojka ispratili su nas do autobusa, i Milenko mi je dao broj telefona, za revanš u boćanju, a ja sam rekao da ću razmisliti, što kod mene znači ne. Od Mostara do Zenice Dragica je spavala na mom ramenu. Ruka mi je utrnula već kod Jablanice, ali se nisam pomjerio, a Milenko, ako mene pitate, ne bi izdržao ni do Konjica. Kad smo u Doboju izašli iz autobusa, Dragica je pogledala tvrđavu i rekla da je more lijepo, ali da mi imamo Bosnu ispod kuće. To sam ja rekao prije sedam dana. Nisam je podsjetio. Neka joj bude.