Ismeta je šila u sobi iznad svoje radnje, u ulici koja se od Šarene džamije penje prema Starom gradu, i kroz prozor je vidjela Lašvu, krovove i, kad je vedro, prve padine Vlašića. Te subote poslije podne porubila je vjenčanicu za jednu djevojku iz Novog Travnika, objesila je na lutku, pomela konce i složila igle u kutijicu po debljini, od najtanje do najdeblje. Kanarincu je promijenila vodu. U džezvi za jednu osobu skuhala je kafu i popila je sjedeći, s rukama u krilu, onako kako se u njenoj kući pila kafa otkad je ostala sama: polako i bez razgovora.
Četrnaest godina ranije Rifat je otišao u Njemačku, na gradilišta oko Ulma. Zaručili su se dvije sedmice prije njegovog odlaska, u bašti kod Plave vode, i dogovorili da će se vjenčati kad kuća u Dolcu bude gotova i kredit vraćen. Mislili su da će to biti za tri godine. Rifat je dolazio svakog augusta, na dvadeset dana, donosio joj čokolade i parfem koji nije nosila, i svake godine govorio da je ostalo još malo. Ismeta je za to vrijeme šila. Šila je vjenčanice za tuđe kćerke, maturske haljine, zavjese za pola mahale. Naučila je živjeti tako da joj ništa ne nedostaje, i nije primijetila kad je to naučila.
U martu se Rifat vratio zauvijek. Kuća je bila gotova, kredit vraćen, i vjenčanje je zakazano za prvu subotu u junu. Dolazio je svake večeri, krupan i dobar, s cementom u borama oko očiju, i sjedao baš na njenu stolicu kraj mašine. Listao je njene modne časopise i vraćao ih naopako. Jedne večeri je laktom oborio kutiju s dugmadima, i dok se izvinjavao, dugmad su se kotrljala pod ormar. Kad je otišao, Ismeta je kleknula s baterijskom lampom, skupila ih sva i razvrstala po veličini, kao što su bila. Trajalo je do ponoći. Nije se ljutila. Samo je primijetila da joj je bilo lakše kad je on otišao.
U dvorištu je, na lancu, živio Medo, star žut pas, koji je prije četrnaest godina ugrizao poštara i od tada nije silazio s lanca. Komšije su ga se bojale više nego što je zasluživao. Ismeta mu je svako veče nosila kost i vodu i govorila mu kao djetetu. "Kad se vjenčamo, pustit ćemo ga", rekao je Rifat. "Pas mora trčati." Ismeta je zamislila Medu kako trči niz ulicu prema čaršiji, i poštara, i djecu iz mekteba, i nije ništa rekla.
Rifatova majka u Dolcu bila je bolesna, i od jeseni joj je pomagala Adela, kćerka komšija, medicinska sestra od dvadeset devet godina, visoka i glasna, koja je vozila stari golf i smijala se tako da se čulo preko dvije bašte. Ismeta ju je vidjela nekoliko puta i dopala joj se. Adela je nosila sve što joj stoji, bez razmišljanja, a takvih mušterija je bilo malo. U maju je Ismeta iz ormara izvadila svoju vjenčanicu, sašivenu prije deset godina i umotanu u svileni papir. Probala ju je. Stajala joj je kao onog dana kad ju je sašila. Gledala se u ogledalu i razmišljala gdje će u kući u Dolcu stajati njena mašina. Rifat je rekao: u podrumu, ima mjesta, a i neće ti više trebati, nećeš morati raditi.
Sedmicu pred vjenčanje, u predvečerje, uzela je korpu i otišla gore, ispod zidina Starog grada, gdje je svakog proljeća brala cvijet bazge za sok. Bazga je te godine procvjetala kasno i obilno. Kad je napunila korpu, sjela je na kameni zid iza grmlja, da odmori noge, i gledala kako se dolje pale svjetla. Na putu ispod nje začuli su se koraci i dva glasa. Prepoznala ih je prije nego što je razumjela riječi.
"U julu idem u Beč", rekla je Adela. "Dobila sam posao u jednoj bolnici." "Nemoj zbog mene", rekao je Rifat. "Baš zbog tebe. Ne mogu te gledati s njom na pijaci svake subote." Dugo su šutjeli. Onda je Rifat rekao, tiho, kao da govori sebi: "Četrnaest godina me čekala. Šila je vjenčanice drugima i čekala. Ja to ne mogu prelomiti." "Znam da ne možeš", rekla je Adela. "Da možeš, ne bih te ni voljela." Koraci su se udaljili prema gradu. Ismeta je ostala na zidu dok se nije sasvim smračilo, s korpom bazge u krilu, i nije plakala. Bilo joj je, i to ju je iznenadilo, lakše nego cijelog proljeća.
Te noći je kuhala sok, kao svake godine. Oprala je cvjetove, isjekla limun, izmjerila šećer, i dok se kuhinja punila mirisom, razmišljala je mirno, onako kako je krojila: prvo izmjeri, onda reži. Rifat je dobar čovjek. Adela ga voli. On će se oženiti njom, Ismetom, jer je tako obećao, i živjet će s njom pošteno i nesretno u kući u Dolcu, a ona će u podrumu tražiti mjesto za mašinu. Pred zoru je napunila boce, na svaku zalijepila papirić s datumom i poredala ih u ostavi, jednu do druge.
Sutradan navečer skuhala je kafu za dvoje. Kad je Rifat sjeo na njenu stolicu, ona je sjela preko puta, na stolicu za mušterije, i rekla mu da se ne može udati za njega. Rekla je da je predugo živjela sama i da se navikla na svoje: na radnju, na mašinu, na tišinu poslije osam, na to da su dugmad tamo gdje ih je ostavila. Rekla je da ne bi znala živjeti u Dolcu i da se boji šta bi Medo uradio bez lanca. Nije spomenula ni bazgu ni Adelu. Rifat je dugo gledao u šoljicu. "Ismeta, ja sam se vratio zbog tebe", rekao je. "Znam", rekla je ona. "I to ti nikad neću zaboraviti."
Pokušao je reći još nešto, ali nije išlo, a Ismeta je vidjela kako mu ramena, prvi put otkako se vratio, padaju onako kako padaju čovjeku kojem su skinuli teret. Na vratima je zastao. "Ti si dobra žena", rekao je. "Dobra krojačica", rekla je ona i nasmijala se, a nasmijao se i on, s olakšanjem koje nije znao sakriti. U dvorištu se sagnuo i pomilovao Medu po glavi. Medo je, prvi put za četrnaest godina, mahnuo repom nekome ko nije ona.
Travnik je o tome pričao do Kurban-bajrama. Sestra iz Zenice zvala ju je dvaput i pitala je li normalna, četrnaest godina, pa ništa. Ismeta je vratila kaparu restoranu kod Plave vode i javila muzičarima. Vjenčanicu je ponovo umotala u svileni papir i stavila na vrh ormara, gdje je stajala deset godina. U julu je čula da Adela nije otišla u Beč. U septembru je čula da su se ona i Rifat vjenčali u Dolcu, skromno, zbog njegove majke.
Te jeseni Ismeta je sašila dvije haljine za maturu i jedan kaput za ženu iz Turbeta. Navečer je pokrila mašinu platnom, dala kanarincu vode i iznijela Medi kost. Medo je zalajao jednom, onako, iz navike, i legao. Ismeta je sjela kraj prozora s kafom u svojoj šoljici. Iznad Lašve palila su se svjetla, jedno po jedno, i ona ih je gledala dok se nije upalilo i posljednje, a onda je ustala i oprala šoljicu.