Emrah me zaprosio u augustu, na Panonskom jezeru, kleknuvši na mokre drvene stepenice i skoro ispustivši prsten u slanu vodu. Od tada su nam obje porodice govorile da je red da se roditelji upoznaju. Moj tata je umro prije šest godina, Emrahova mama živi u Insbruku s drugim mužem, pa smo te prve subote u oktobru za stolom trebali biti samo nas četvoro: moja mama, Emrahov otac, Emrah i ja. Mama je napravila sarmu, pitu i tri salate, iako joj je Emrah rekao da njegov otac jede samo ćevape. Stan na Brčanskoj Malti mirisao je na lovor, a mama je od podne dvaput mijenjala bluzu.

Admir Softić pozvonio je tačno u sedam, s tepsijom baklave i buketom koji je očito birala prodavačica. Mama je otvorila vrata, s keceljom još oko struka. Pogledali su se. Tepsija se nagnula, i Emrah ju je uhvatio u posljednjem trenutku. "Zemira", rekao je Admir, ne kao pitanje, nego kao da čita ime sa spiska. "Admire", rekla je mama. Onda je skinula kecelju i složila je na ormarić u hodniku, što nije uradila ni kad nam je u kuću došao direktor njene škole.

Večera je trajala dva sata i bila je najčudnija večera u mom životu. Admir je hvalio sarmu i gledao u tanjir. Mama je tri puta donijela so, iako je stajala na stolu. Pričali su o cijeni goriva, o tome kako se Tuzla promijenila i gdje je nekad bila koja kafana, i oboje su govorili "naša gimnazija", kao da je bila samo njihova. Emrah me ispod stola udarao koljenom. Ja sam njega udarala nazad. Kad je Admir rekao da profesorica Fazlić iz hemije još nosi onu istu smeđu tašnu, mama se nasmijala tako glasno da se i sama uplašila.

Uhvatila sam je u kuhinji, dok je rezala baklavu. "Ko je on tebi?" "Niko", rekla je i odrezala komad koji niko ne bi mogao pojesti. "Mama." Spustila je nož i pogledala me. "Sjedi, Inela. Bio je moja prva ljubav", rekla je. "Od drugog razreda do mature. Devedeset devete. Trebali smo zajedno ići na fakultet u Sarajevo. Dogovorili smo se: prvog septembra, u sedam ujutro, na stanici. Čekala sam ga do podne. Nije došao." "I?" "I ništa. Upisala sam se ovdje. On je otišao. Ponos je čudna stvar kad ti je osamnaest godina." Kroz vrata se čuo Admirov smijeh, a mama je baklavu rezala dalje, sve sitnije.

Emrah je u isto vrijeme na balkonu dobio drugu verziju, dok je otac pušio cigaretu za koju je obećao da je posljednja. Admir mu je rekao da je čekao na stanici od pola sedam do deset, s dvije torbe i kasetom koju je snimio za put, i da Zemira nije došla. Mislio je da se predomislila zbog roditelja, jer njen otac nikad nije volio momka iz Kreke. Navečer je otišao sam, a poslije se trudio da ga ništa ne veže za Tuzlu. Bio je u Sarajevu, pa u Njemačkoj, pa se vratio, oženio, razveo. "Koja stanica?", pitao je Emrah, jer je moj Emrah inženjer i uvijek pita prave stvari. Admir ga je pogledao kao da ga je pitao koja je godina. "Pa željeznička. Gdje bih drugo čekao voz za Sarajevo?"

U ponoć, kad je Admir otišao, Emrah i ja sjeli smo na stepenice ispred zgrade i uporedili verzije. Mama je, kako se pokazalo kad sam je pitala, čekala na autobuskoj, jer je u Sarajevo uvijek išla autobusom. Dvadeset pet godina, dvoje ljudi, dvije stanice i nijedan telefon. Smijali smo se dok komšinica s prvog sprata nije otvorila prozor i pitala znamo li koliko je sati. Onda smo prestali. "Šta ćemo?", pitao je Emrah. "Reći ćemo im", rekla sam. "Ne", rekao je on. "Pozvat ćemo ih na stanicu. Ovaj put na istu."

Mami sam u utorak rekla da Admir hoće da nam preda nešto za svadbu, nešto od njegove porodice, i da je najlakše da se nađu u petak u sedam, na autobuskoj, jer odatle ide za Lukavac. Emrah je svom ocu rekao isto, samo s mojom mamom u glavnoj ulozi. Bilo je to toliko providno da sam bila sigurna da će nas odmah provaliti. Nisu. Mama je u petak od pet sati presvukla tri bluze i dvaput promijenila naušnice. "Za predaju koverte", rekla sam. "Za predaju koverte", ponovila je ona i promijenila ih i treći put.

Emrah i ja smo u pola sedam sjeli u kafić preko puta stanice, do prozora, s dva soka i osjećajem da smo u nekom filmu koji ne bismo platili gledati. Mama je stigla prva, deset minuta ranije, i stala kod trećeg perona, s tašnom pritisnutom uz stomak. Admir je došao s parkinga u sedam do pet, u sakou koji mu je bio pretijesan u ramenima. Vidio ju je i stao. Ona je vidjela njega i pogledala oko sebe, tražeći nas, a onda je, vidjelo se to i kroz staklo, shvatila. Rekla je nešto. On je nešto odgovorio. I onda su se oboje smijali, onako kako se smiju ljudi kojima je nešto napokon dobro ispalo.

Admir je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio nešto malo i požutjelo i pokazao joj. Emrah je kasnije saznao da je to bila karta za voz Tuzla Sarajevo, za prvi septembar devedeset devete, neiskorištena. Mama je otvorila tašnu i izvadila svoju, autobusku, istog datuma. Nisam znala da je ima. Nisam znala ni da je cijelu noć poslije one večere prevrtala album s mature, i da je kartu nosila u novčaniku od tada. Stajali su na peronu s dvije stare karte u rukama, dok se oko njih ukrcavao autobus za Brčko, i niko od putnika nije ni slutio šta gleda.

Nisu nikud otputovali. Otišli su pješke prema centru, jedno do drugog, ne držeći se za ruke, ali dovoljno blizu da im se ramena dodiruju na svakom koraku. Na semaforu su zastali, iako je bilo zeleno, pustili da se promijeni u crveno i ponovo u zeleno, a onda su prešli i nestali nam iz vida. Mi smo ostali s dva soka koje je neko morao platiti. Platio je Emrah. "A šta ako im krene?", pitao je dok smo izlazili. "Onda ćeš mi biti muž i budući polubrat, ili kako se to već kaže", rekla sam. "Muž", rekao je on. "Samo muž. Ništa drugo ne želim ni čuti."

Te zime mama je dolazila kući kasnije nego ja. Kupila je patike za šetnju i svake nedjelje išla na Ilinčicu, a ja sam znala s kim, iako nisam pitala. Pjevušila je pjesme koje sam znala samo s njenih kaseta. Jednom sam je zatekla kako u kuhinji pleše s krpom u ruci i pravi se da briše šporet. Admir je počeo dolaziti na nedjeljne ručkove i, kako se pokazalo, jede sve, a ne samo ćevape. Emrah je rekao da ga nikad nije vidio da jede pitu. Mama je rekla da je on pitu volio i devedeset osme.

Jedne subote Admir je donio kasetu koju je snimio za put devedeset devete. Mama je iz podruma iznijela stari kasetofon, koji je jedva radio, i slušali su je u dnevnoj sobi od početka do kraja, a ja sam se pravila da učim u svojoj sobi i slušala kroz zid. Na kraju druge strane, poslije posljednje pjesme, čuo se Admirov glas od osamnaest godina: "Zemira, ako ovo slušaš, već smo prošli Doboj." Mama je dugo šutjela, a onda se nasmijala.

Svadba je bila u junu, u sali kraj jezera. Raspored sjedenja pravila je mama, i sebe je stavila pored Admira, "radi praktičnosti", kako je rekla, iako nijedno od nas nije pitao zašto. Kad je muzika svirala jednu staru pjesmu s kraja devedesetih, ustali su prije nas. Gledala sam mamu kako se smije s glavom zabačenom unazad, isto kao na slici s mature koja je cijelo moje djetinjstvo stajala na vitrini, a za koju nikad nisam pitala ko je stajao pored nje, odsječen na rubu fotografije.

Emrah mi se nagnuo do uha. "Je li ovo sad naša svadba ili njihova?" "Naša", rekla sam. "Njihova je počela u petak, na autobuskoj, u sedam."