Dvojica za jedno ime

Jakov Kardum imao je dva života i jednog brata kojeg nije bilo. Stari Kardum, koji ga je odgojio, ostavio mu je u amanet kuću u Fojnici i unuku Luciju, i tamo je Jakov bio ozbiljan čovjek od trideset četiri godine koji plaća račune na vrijeme. Kad bi mu Fojnica dosadila, rekao bi da mora u Sarajevo, jer je njegov mlađi brat Iskren opet napravio dug, ogrebao tuđi auto ili se zaručio s pogrešnom ženom. U Sarajevu se onda i sam predstavljao kao Iskren. Tamo je imao stan, prijatelje i, od nedavno, ženu koju je htio oženiti.

Za Iskrena je znao samo jedan čovjek, i to slučajno. Alen Mandić, prijatelj s fakulteta, jedne je večeri uzeo Jakovljev telefon da vidi koliko je sati i pročitao poruku na ekranu: "Čiko Jakove, kad dolaziš? Gospođa Pajić opet me tjera na njemački. Lucija." "Ko je Jakov?", upitao je Alen. "I ko je Lucija?" Jakov je morao sve priznati, a Alen je bio oduševljen, jer je i sam imao isti sistem. Njegov se zvao rođak Bekir iz Tešnja, vječito bolestan, i Bekiru bi se pogoršalo svaki put kad bi tetka Ljubica Bracanović zvala Alena na nedjeljni ručak. Alen je to zvao ići Bekiru.

Tetka Ljubica došla je te subote Alenu na kafu, s kćerkom Melisom, i Alen je, po dogovoru, odveo tetku u kuhinju da joj pokaže novi aparat za kafu. Jakov je ostao s Melisom u dnevnoj sobi i zaprosio je prije nego što je aparat zabrujao. Melisa je pristala odmah. "Znaš li zašto?", rekla je. "Od djevojčice znam da ću se udati za čovjeka koji se zove Iskren. To ime ne može lagati." Jakov se nakašljao. "A da se zovem, recimo, Jakov?" Melisa se namrštila. "Jakov je ime za čovjeka koji vraća posuđene knjige na vrijeme. Ne. Za Jakova se ne bih udala."

Iz kuhinje se vratila tetka Ljubica i sjela da ispita budućeg zeta. Pitala je za posao, za platu, za stan, i bila je zadovoljna sve dok nije došla do roditelja. Jakov je odlučio da bar tu bude pošten. Roditelje nije poznavao, rekao je. U septembru 1990. godine pronađen je kao beba u putnoj torbi iz garderobe sarajevske željezničke stanice. Stari Kardum je tog dana predao svoj kofer, a na šalteru su mu greškom vratili tuđu torbu, s djetetom. Tetka Ljubica ustala je i obukla kaput. "Moja se kćerka neće udavati u garderobu", rekla je. "Nađite roditelje, gospodine. Ili bar jednog, do kraja godine." Melisa je u hodniku stigla zapamtiti adresu u Fojnici. Alen, koji je slušao iza vrata, zapamtio ju je također.

U Fojnici je Lucija sjedila u bašti s gramatikom njemačkog jezika i nije učila. Gospođa Zora Pajić, penzionisana nastavnica koja ju je spremala za ispit, čitala joj je pravila o padežima i svakih pet minuta gledala prema kapiji, jer je u to doba svakog dana prolazio gospodin Čubelić, šef matičnog ureda na općini. Lucija je imala dvadeset godina i tajnu: u svesci s ružičastim koricama već tri mjeseca bila je zaručena za čikinog brata Iskrena, kojeg nikad nije vidjela. U svesci su jednom i raskinuli, zbog ljubomore, pa se pomirili. Čovjek koji tako lijepo griješi, govorila je, mora biti zanimljiviji od čovjeka koji plaća struju.

Tog popodneva na kapiju je pozvonio mladić s ruksakom i predstavio se kao Iskren Kardum, Jakovljev brat. Lucija je ispustila gramatiku. Alen je za deset minuta saznao da je zaručen, da mu je oprošteno i da je obećao da će se popraviti. Nije se bunio. Prvi put u životu htio je da nešto bude istina. A Lucija mu je, dok su šetali do rijeke, rekla isto što je on već jednom čuo u Sarajevu: da nikad ne bi mogla voljeti čovjeka koji se ne zove Iskren. "Ni nekog Alena?", upitao je oprezno. "Alen?", nasmijala se. "Alen je ime za frizera."

Predveče je stigao Jakov, u crnom odijelu i s tužnim licem, odlučan da s Iskrenom završi jednom zauvijek. Okupio je ukućane u dnevnoj sobi i saopćio da mu je brat preminuo u Beču, iznenada, od upale pluća. Gospođa Pajić se prekrstila, a Lucija je počela vikati od radosti, jer je Iskren, rekla je, živ i zdrav i upravo jede uštipke u kuhinji. Alen se pojavio na vratima s tanjirom u ruci. "Brate", rekao je i raširio ruke. Jakov ga je zagrlio onako kako se grli čovjek kojeg bi najradije poslao u Beč.

Kasnije su se u kuhinji posvađali šapatom. Jakov je tražio da Alen odmah ode. Alen je rekao da ne može, jer je zaručen, a uz to nije pojeo uštipke. Onda su, ne govoreći to jedan drugom, obojica otišli na općinu. Gospodin Čubelić primio ih je u razmaku od pola sata, svakog s istim obrascem za promjenu ličnog imena, i svakom rekao da je to rijetka i lijepa odluka. Nijednog Iskrena Fojnica nije imala otkako on radi.

Sutradan je u Fojnicu stigla i Melisa, autobusom, bez najave. Gospođa Pajić posjela ju je u baštu s Lucijom, i dvije djevojke su se prvih deset minuta jako svidjele jedna drugoj. Onda je Melisa spomenula da je zaručena za Iskrena Karduma. Lucija je spustila šoljicu i rekla da je to nemoguće, jer je za Iskrena Karduma zaručena ona, i to od jula, što piše u svesci. Melisa je rekla da ona to ima u telefonu, s datumom. Kad su muškarci izašli u baštu, Lucija je pokazala na Jakova: "To je moj čiko Jakov." Melisa je pokazala na Alena: "To je moj rođak Alen." Pogledale su se, uzele se ispod ruke i otišle u kuću. Vrata su se zatvorila tiho, a to je bilo gore od lupanja.

Muškarci su priznali kroz vrata. Jakov je rekao da je već predao zahtjev za promjenu imena. Alen je rekao da je i on. Vrata su se otvorila za pedalj. "Obojica?", pitala je Melisa. "Na općini?", pitala je Lucija. To je, priznale su, bilo hrabro, ali je i dalje ostavljalo pitanje roditelja, a pitanje roditelja stiglo je u pet popodne, bijelim taksijem iz Sarajeva, u liku tetke Ljubice.

Tetka Ljubica došla je po kćerku i odbila sjesti. Za Alena i Luciju dala je pristanak čim je čula da je Luciji djed ostavio kuću u Fojnici i stan u Splitu. Jakov je kao staratelj odbio dati svoj dok tetka ne pristane na njega i Melisu. Svi su stajali u dnevnoj sobi kao figure na šahovskoj tabli, kad je tetka Ljubica ugledala gospođu Pajić, koja je unosila kafu. Tacna je zazveckala. "Zora", rekla je tetka Ljubica glasom od kojeg su se ispravili i oni koji su već stajali. "Gdje je dijete?"

Gospođa Pajić sjela je prvi put tog dana. U septembru 1990. godine radila je kao dadilja kod Ljubičine sestre Nevenke i njenog muža, doktora Mandića. Jednog jutra izašla je s bebom u kolicima i s torbom u kojoj je nosila rukopis svog ljubavnog romana, u tri sveske. Bila je rastresena, kako to biva sa ženama koje pišu. Rukopis je stavila u kolica, a bebu u torbu, i torbu predala u garderobu na stanici. Kolica su kasnije nađena kod Zemaljskog muzeja, s romanom, a ona se od stida preselila u Fojnicu i više nikad nije pisala.

Jakov je bez riječi otrčao na sprat. Čulo se kako pomjera ormare i prevrće kutije. Vratio se sa starom smeđom torbom s pokvarenim patentom, inicijalima Z. P. i izblijedjelom naljepnicom Vučka s olimpijade. Gospođa Pajić prepoznala ju je prije nego što ju je spustio. "Moja torba", rekla je. "Tražila sam je više od trideset godina." Jakov ju je zagrlio i rekao: "Majko." "Gospodine Kardum", rekla je ona, "ja nisam udata." Tetka Ljubica razdvojila ih je kišobranom. "Ti si sin moje sestre", rekla je Jakovu. "Alenov stariji brat."

Alen je sjeo na pod. Melisa je pitala samo jedno: kako su ga zvali. Tetka Ljubica nije se mogla sjetiti. Dali su mu očevo ime, rekla je, ali ona je te godine bila u Beču i sve pamti po vremenu, a ne po ljudima. Jakov je otvorio vitrinu starog Karduma, koji je skupljao imenike, i izvadio Imenik ljekara Sarajeva za 1989. godinu. Prelistao ga je do slova M i pročitao glasno, pa još jednom, tiše: "Mandić, dr. Iskren, internista." Melisa ga je poljubila pred svima. "Znala sam", rekla je.

Gospodin Čubelić, koji je baš tada došao da gospođi Pajić donese cvijeće, stao je na vrata s dva obrasca u ruci. "Jedan zahtjev moram odbiti", rekao je. "Gospodin je već Iskren." Alen je pružio ruku prema drugom. "Moj vrijedi." Lucija mu je spustila ruku. "Ostavi", rekla je. "Alen mi je sasvim dovoljno lijepo ime. Samo više nemoj ići Bekiru." "Bekir je jutros ozdravio", rekao je Alen. "Potpuno."