Ni sebi ni drugoj

U izdavačkoj kući Hadžiosmanović radim dvadeset šest godina, u pripremi za štampu, i naučio sam da se u ovoj zgradi ništa ne kaže direktno. Ni greška u knjizi, ni plata, ni ljubav. Kuću je između dva rata osnovao pradjed sadašnje vlasnice, u zgradi na obali Miljacke, i njegov portret s fesom još visi iznad recepcije, pored portreta djeda i oca, sve samih Hadžiosmanovića, sve s istim pogledom čovjeka koji je upravo pronašao grešku u tuđoj rečenici.

Nasiha Hadžiosmanović preuzela je firmu kad joj je umro otac. Imala je trideset sedam godina, dva fakulteta i tetku Zarifu, koja joj je svake nedjelje na ručak dovodila po jednog advokata iz dobre porodice. Nasiha ih je slušala jednako pristojno i nijednog nije pozvala drugi put. Mi u firmi znali smo zašto. Zvao se Amer Osmić, bio je glavni urednik i odrastao je u domu za djecu bez roditelja, s prezimenom koje mu je dala direktorica doma, jer se njegovo nigdje nije moglo naći. U firmu je došao s devetnaest godina kao kurir. Nasihin otac zatekao ga je kako u hodniku čita rukopis koji je trebao odnijeti na poštu, i za deset godina napravio je od njega najboljeg urednika u gradu.

Nasiha ga je voljela, to se vidjelo po tome kako mu je ispravljala zareze. Ali žene Hadžiosmanovića ne udaju se za kurire, pa makar kurir znao napamet pola Maka Dizdara. Kad je Amer s Martinom, našom mladom dizajnericom, počeo odlaziti na ručak u ćevabdžinicu preko puta, Nasiha je to vidjela s prozora. Sutradan je Martina dobila putni nalog za sajam knjiga u Banjoj Luci, na sedam dana, a odmah zatim i za kurs u Frankfurtu. Moja nana imala je za takve ljude izreku o psu na sijenu: sam ne jede, a ni drugom ne da.

Onda je Nasiha smislila rukopis. Jednog jutra donijela je Ameru fasciklu bez imena autora, kratak roman u kojem žena iz stare porodice voli čovjeka koji radi za nju i ne smije mu to reći. Zamolila ga je da uredi posljednje poglavlje i da sam napiše muškarčev odgovor, jer autor, rekla je, ne zna kako bi takav čovjek govorio. Amer je donio fasciklu meni da odštampam korekturu. Čitali smo zajedno, nagnuti nad mojim stolom. Junakinja je imala kancelariju s prozorom prema Miljacki i pisala je zelenim nalivperom. "Šerife", rekao je Amer, "ovo je ona."

Odgovor je napisao te noći, kod mene u pripremi, dok je mašina radila. Čovjek iz romana rekao je ženi da bi za njom išao i kroz vatru i kroz poresku upravu. Ujutro je Nasiha pročitala, pocrvenjela do ušiju i vratila mu fasciklu s crvenom crtom preko cijele stranice. Na margini je pisalo: previše smjelo, čovjek zna svoje mjesto. Te sedmice ga je dvaput povela na večeru poslije promocije, i oba puta ga je sutradan na sastanku oslovila s gospodine Osmiću i pred svima mu pronašla grešku u impresumu.

Martina je u međuvremenu zvala iz Frankfurta svake večeri, i svake večeri Nasiha je baš tada imala hitan posao za Amera: zbirku pjesama koju treba do jutra predati štampariji, pismo ministarstvu, ugovor s prevodiocem iz Ljubljane. Na prijemu u Vijećnici uzela ga je pod ruku pred pola Sarajeva i predstavljala ga kao desnu ruku kuće. Onda je prišao advokat kojeg je tetka Zarifa dovela tog mjeseca, i Nasiha je pustila Amerovu ruku tako brzo kao da ju je opekla. Amer je ostatak večeri stajao pored stola s pogačicama i gledao kroz prozor u rijeku. Ja sam stajao pored njega, jer je neko od nas morao jesti te pogačice.

To je trajalo do aprila. Martina se vratila iz Frankfurta, shvatila šta se dešava i počela izlaziti s našim knjigovođom, koji je bar bio dosadan na pošten način. Amer je jedne večeri sjeo na moju stolicu pored mašine i rekao da odlazi. Ponudili su mu posao u jednoj izdavačkoj kući u Zagrebu. "Ne mogu više biti stolica koju ona pomjera kad joj zatreba", rekao je. "A ne mogu ni prestati čekati da me pomjeri." Pitao sam ga je li joj to rekao. "Šta da joj kažem?", rekao je. "Da je volim? Ona to zna. Zna ona, a znaju i portreti iznad recepcije. Problem nije u tome šta ona zna, nego šta je njen pradjed mislio o kuririma." Otkaz je napisao na mom računaru i ostavio ga u mojoj ladici, da ga preda u ponedjeljak. Gledao sam ga i mislio na starog Lutvu.

Lutvo Begtašević dolazio je svakog četvrtka u deset, s kišobranom i kutijom keksa za recepciju. Imao je osamdeset dvije godine i plaćao je štampanje monografije o svojoj porodici, o Begtaševićima, koji su, kako je pisalo u prvom poglavlju, tri stoljeća davali kadije, trgovce i jednog lošeg pjesnika. Monografiji je nedostajalo samo posljednje poglavlje. Lutvo je imao sina Amera, rođenog osamdeset osme. Godinu kasnije žena ga je ostavila i s djetetom otišla u Istanbul, i on ih više nikad nije pronašao, iako je za to, kako je govorio, potrošio dva automobila i jedno zdravlje. Pričao mi je to svakog četvrtka dok sam mu slagao fotografije.

Isto ime, ista godina. Ostalo sam složio ja. Na staroj pisaćoj mašini iz podruma, na požutjelom papiru koji sam godinama čuvao od jedne narudžbe iz osamdesetih, napisao sam pismo Lutvine pokojne svastike iz Istanbula. U pismu ona priznaje da je dijete devedesete vraćeno u Sarajevo i ostavljeno u domu za djecu, jer majka nije mogla brinuti o njemu. Potpisao sam ga njenim imenom, koje sam znao iz monografije, i ubacio ga u kutiju porodičnih papira koje mi je Lutvo donio za skeniranje. Ameru nisam rekao ništa. Znao sam da bi me zaustavio.

Sljedećeg četvrtka Lutvo nije donio keks. Ušao je u recepciju blijed, s pismom u ruci, i pitao gdje je glavni urednik. Pitao ga je kad je rođen i u kojem je domu odrastao. Amer je odgovorio i pogledao mene. Pokušao je još nešto reći, ali Lutvo mu je stavio ruku na obraz i rekao samo: "Ista brada kao u mog babe." Martina je ispustila fasciklu, a knjigovođa ju je pokupio. Onda ga je Lutvo zagrlio nasred hodnika, ispod portreta pradjeda s fesom, i plakao glasno, kako plaču stari ljudi kojima više nije stalo ko ih gleda. Do podne je cijela firma znala da je Amer Osmić zapravo Amer Begtašević, posljednji izdanak porodice od tri stoljeća. Tetka Zarifa saznala je do ručka.

Nasiha se tog popodneva pojavila u Amerovoj kancelariji s dvije kafe, prvi put za deset godina. Rekla je da su Begtaševići stara kuća i da tetka nema ništa protiv. Amer je spustio šoljicu. Nije mogao. Rekao joj je istinu: da nije ničiji sin, da je pismo složio Šerif u pripremi, na staroj hartiji, i da on neće graditi život na tuđoj suzi. Čuo sam to jer su vrata bila otvorena, a ja sam baš tada nosio korekturu niz hodnik, sporije nego inače.

Nasiha je dugo šutjela. Onda je upitala samo jedno: zna li Lutvo. Amer je rekao da ne zna i da će mu sutra sve reći. "Nećeš", rekla je Nasiha. "Vidjela sam ga u hodniku. Taj čovjek trideset šest godina čeka da nekog zagrli. Nećeš mu to oduzeti zbog jednog pisma." Onda je zatvorila vrata, ali ne do kraja. "Rekao si mi istinu prije nego što sam te išta pitala", čuo sam je. "To mi niko nikad nije uradio. Ostalo me ne zanima. Lutvo je dobio sina, tetka porodicu, a ja tebe." Izašla je i zaustavila se ispred mene. "Šutjet ćeš dok si živ", rekla je. "I dobit ćeš povišicu, da ti bude lakše šutjeti."

Vjenčali su se u junu, u bašti kuće Hadžiosmanovića iznad Bistrika. Tetka Zarifa plakala je od ponosa, Martina je došla s knjigovođom, a Lutvo je sjedio u prvom redu, u odijelu koje je, kako je rekao, čekalo trideset šest godina. Kad je počela muzika, prišao je mom stolu i sjeo pored mene s tanjirom baklave. Dugo je gledao mladence.

"U tvom pismu nema nijedne greške, Šerife", rekao je onda, ne gledajući me. "Moja svastika nije u životu napisala rečenicu bez dvije. Odmah sam znao da ga je pisao najbolji korektor u gradu." Nisam imao šta reći. Lutvo je pojeo baklavu i obrisao prste salvetom. "Četvrtkom mi dvadeset godina niko nije dolazio", rekao je. "A sad mi u ponedjeljak donesi korekturu. Monografiji treba posljednje poglavlje, a niko ga ne zna složiti bolje od tebe."