Ruzmarin sa Južne stanice

U Beču postoji stanica koje više nema. Srušili su je prije petnaestak godina, a na njenom mjestu danas stoji velika staklena zgrada s pokretnim stepenicama. Moja kćerka Esma poslala mi je sinoć fotografiju iz te zgrade, svoj prvi dan u Beču, s koferom do koljena i osmijehom kakav imaju samo ljudi od osamnaest godina. Ispod je napisala: "Tata, ovdje si ti studirao?" Odgovorio sam da jesam, ali da tamo gdje ona stoji nisam bio nikad. Ja sam bio malo dalje, na trećem peronu Južne stanice, jedne decembarske večeri dvije hiljade šeste, i od tada se nisam vraćao.

U Beč sam stigao u jesen dvije hiljade, sa stipendijom općine Maglaj i jednim koferom koji je majka pakovala tri dana. Stipendija je imala uslov napisan sitnim slovima: kad diplomiram, pet godina radim u domu zdravlja u Maglaju ili vraćam sve do posljednje marke. Potpisao sam bez razmišljanja. Imao sam devetnaest godina i pet godina mi se činilo kao nešto što stoji iza planine. Sobu sam iznajmio u Favoritenu, kod udovice Gruber, na drugom spratu stare zgrade u kojoj se noću čulo škripanje vozova sa Južne stanice. Gospođa Gruber imala je mačku, dva kućna pravila i kćerku.

Kćerka se zvala Theresa, ali su je svi zvali Resi. Radila je kao vrtlarka u gradskim parkovima i vraćala se kući sa zemljom ispod noktiju i ponekim listom u kosi. Prve zime nismo izmijenili ni dvadeset rečenica, sve na stepenicama i sve o mački. Druge jeseni zatekla me na balkonu kako učim anatomiju i sušim veš u isto vrijeme, pa mi je bez pitanja okrenula košulje naopačke, da ne izblijede. Sjela je pored mene i pitala šta znači riječ koju stalno mrmljam. Rekao sam joj da je to latinski naziv jedne kosti u šaci. Nasmijala se i rekla da je latinski njen posao, a ne moj, jer svaka biljka u Beču ima dva imena, jedno za ljude i jedno za nju.

Od tada smo hodali. Vodila me po parkovima kao što se gost vodi po rodbini: ovdje stanuje lipa koja je preživjela dva rata, ovdje platan koji svakog ljeta skida koru kao zmija košulju. Ja sam njoj pričao o Maglaju, o Bosni koja u martu nosi pola planine, o tvrđavi iznad čaršije i o majci koja razvija jufku tako tanko da se kroz nju mogu čitati novine. Naučila je izgovoriti "Maglaj" bez stranog naglaska, pa "hvala", pa "ne znam". U mojoj trećoj godini, jedne kišne nedjelje, poljubila me u ulazu, ispod poštanskih sandučića, i rekla da je to uradila iz praktičnih razloga, jer je vani padalo.

Majka mi je pisala svake druge sedmice. Telefon je bio skup, pa je pisala rukom, plavom hemijskom na kockastom papiru, s marginama punim naknadnih dodataka. Pisala je o ocu, koji je počeo kašljati noću, o komšinici koja je kupila veš mašinu, o tome da je Bosna opet odnijela komad obale ispod mosta. Na kraju svakog pisma, poslije pozdrava, a prije potpisa, stajala je ista rečenica, kao pečat: "Samo mi nemoj dovesti Švabicu." Nije znala ništa o Resi. Tako se u Maglaju govorilo za svaku strankinju sa sjevera, bez zlobe, kao što se za kišu kaže da je hladna.

Resi je jednom uzela pismo sa stola i pitala šta piše na dnu. Slagao sam da majka pita jedem li dovoljno. Ona je polako ponovila riječ "Švabica", kao latinski naziv nove biljke, a ja sam rekao da to znači nešto kao "mila". Od tada mi je ostavljala poruke na frižideru, na svom smiješnom bosanskom: "Švabica skuhala supu." "Švabica ići na posao u šest." Znao sam da je svaki od tih papirića jedna laž koju joj dugujem.

U ljeto pred moju posljednju godinu htjela je doći u Maglaj. Kupila je mapu Bosne i crvenom olovkom zaokružila grad, pa tvrđavu, pa planinu Ozren, samo zato što joj se dopalo ime. Rekao sam joj da je ljeto kod nas prevruće, da renoviramo kuću, da majka ne zna nijednu njemačku riječ. Sve je to bilo tačno i sve je to bio izgovor. Resi je presavila mapu i stavila je u ladicu s rukavicama za vrt. Više nije pitala. Tada sam mislio da mi je oprostila. Danas mislim da je samo počela brojati.

U oktobru te posljednje godine stiglo je pismo drugačije od svih. Majka nije pisala ni o komšinici ni o rijeci. Otac je pao u bašči, između dva reda paprike, i tri dana ležao u bolnici u Doboju. Preživio je, ali su mu ljekari zabranili dizati išta teže od kašike. "Kuća je ostala bez ruku", pisala je, "a dom zdravlja te čeka od januara. Rekli su mi na općini da ti drže mjesto." Na dnu, poslije pozdrava, ovaj put nije bilo one rečenice. Kao da je majka sve znala i kao da više nije imala potrebe upozoravati me.

Diplomu sam dobio sredinom decembra. Resi je došla na promociju u jedinoj haljini koju je imala, zelenoj, i pljeskala glasnije od svih roditelja u sali. Te večeri, u kuhinji gospođe Gruber, rekla mi je da je razgovarala sa šeficom i da može dobiti neplaćeno odsustvo od šest mjeseci. U Maglaju, rekla je, sigurno ima parkova kojima treba neko ko zna dva imena za svaku biljku. Gledala me preko stola i čekala. Rekao sam da ćemo se dogovoriti kad stignem, da prvo moram vidjeti oca. Ona je rekla "dobro". Rekla je to na bosanskom, bez stranog naglaska, i ja sam se morao okrenuti prema prozoru.

Voz za Zagreb polazio je u deset do devet s trećeg perona Južne stanice. Bio je ponedjeljak, osamnaesti decembar, i padala je sitna kiša koja nije postala snijeg samo zato što nije imala snage. Resi je nosila moj drugi kofer i jednu saksiju umotanu u novine. U saksiji je bio ruzmarin, žbunić visok kao dlan. Rekla je da je za moju majku, da ruzmarin podnosi i mraz i ljude koji ga zaborave zaliti, i da će ga majka moći držati u prozoru dok ona ne dođe i ne posadi ga kako treba.

Tada sam joj rekao. Nisam imao pripremljene rečenice, iako sam ih pripremao sedmicama. Rekao sam da je majka stara, da je otac bolestan, da u Maglaju svako zna sve o svakome i da bi ona tamo do kraja života bila strankinja, a ja čovjek koji je doveo strankinju. Rekao sam da ne dolazi. Ni za šest mjeseci, ni poslije. Rekao sam da mi je žao, i to je bila najgora rečenica od svih, jer je bila tačna i nije značila ništa. Resi je stajala ispod velikog sata na peronu, sa saksijom u rukama, i nije plakala. Pitala je samo jednu stvar: "Šta znači Švabica?" Rekao sam joj.

Klimnula je glavom, onako kako je klimala kad bi neko pred njom pogrešno nazvao drvo. Spustila je saksiju na klupu pored mene i skinula novine s ruzmarina, da se ne bi ugušio u vozu. "Daj ga majci ipak", rekla je. "Biljka nije kriva." Zatim se okrenula i otišla niz peron prema izlazu, ni brzo ni polako, u zelenoj jakni koja je na kiši postajala sve tamnija. Nijednom se nije okrenula. Ušao sam u voz s ruzmarinom u naručju i do Zagreba sam ga držao na koljenima, kao da bi mogao pobjeći.

Majka je ruzmarin stavila u kuhinjski prozor i nikad me nije pitala odakle je. Otac je poživio još jedanaest godina. Od januara sam radio u domu zdravlja, mjerio pritisak ljudima koji su me znali od rođenja i slušao kako mi govore "doktore", a onda dodaju ime iz mog djetinjstva. Godinu kasnije oženio sam se Selvirom, učiteljicom iz susjedne ulice. Selvira je najbolja žena koju sam mogao naći, a nisam je ni tražio. Volim je. To je istina i nije cijela istina, a Selvira je dovoljno pametna da nikad ne traži ostatak.

Ruzmarin je živ. Svake jeseni unosim ga u kuću prije prvog mraza, a svakog aprila iznosim ga na terasu, i to radim sam, iako Selvira kaže da i ona ima ruke. Esma je kao dijete pitala zašto taj žbun ne posadimo u bašču. Rekao sam joj da ne podnosi naše zime. Nisam joj rekao da sam u Beč pisao samo jednom, tri mjeseca nakon povratka, na adresu gospođe Gruber. Pismo se vratilo neotvoreno, a na koverti je, ispod njemačkog pečata, Resinim sitnim rukopisom stajala jedna riječ kojoj sam je ja naučio: hvala.

Sinoć je Esma poslije fotografije poslala još jednu poruku. Pitala je ima li u Beču nekoga koga bi trebala obići, da nedjeljom ne bude sama. Dugo sam držao telefon u ruci. Selvira je iz kuhinje pitala hoću li kafu. Napisao sam kćerki da nema nikoga, da je Beč sad njen i da pazi na tramvajske šine, jer tamo niko ne trubi. Onda sam ustao, napunio čašu vodom i otišao u dnevnu sobu, do prozora, gdje ruzmarin od oktobra čeka proljeće.