Prvu razglednicu dobila sam od čovjeka s kojim sam tog jutra podijelila kafu. Na prednjoj strani bio je most u našem gradu, na poleđini nekoliko redova o klupi s koje ga nikada nismo gledali. Potpisao se punim imenom, kao da se još upoznajemo. Pomislila sam da je zaboravio godišnjicu pa smislio nešto neobično. Kad sam ga pitala, Miran je rekao da nije nikakav datum. Samo mu je palo na pamet da mi ispriča nešto što nije pitanje imamo li hljeba.
Živjeli smo zajedno jedanaest godina. Naše poruke bile su uredne i korisne: dolazim kasnije, kupi deterdžent, nazovi majstora. Nije nam nedostajalo povjerenja ni zajedničkih večeri. Nedostajalo je iznenađenje da druga osoba nešto vidi sama i donese ti priču koja ne služi rješavanju problema. Razglednicu sam nekoliko dana držala na stolu, pomalo posramljena što mi toliko znači predmet koji smo mogli zamijeniti jednom porukom.
Onda sam otišla u dio grada u kojem skoro nikada nisam bila. Nisam tražila tajnu ni znamenitost. Sjela sam u mali park iza prodavnice i gledala čovjeka kako uporno pokušava otvoriti prevelik kišobran među granama. Kupila sam običnu razglednicu i Miranu napisala tu scenu. Na pošti sam se osjećala smiješno što plaćam da papir ode do stana u koji ću se sama vratiti za pola sata. Ipak sam ga poslala.
Njegova razglednica kasnije opisivala je loš sendvič, moja neobično lijep prolaz između dvije zgrade. Nismo se takmičili ko je otkrio zanimljivije mjesto. Jednom je on napisao da je sjedio na stanici i shvatio koliko dugo nije slušao razgovore ljudi koje ne poznaje. Ja sam priznala da sam se na svom malom izletu osjećala usamljeno i da sam mu htjela odmah telefonirati. Čitao je to pored mene, bez potrebe da popravi popodne koje je već prošlo.
Počeli smo ponekad zajedno obilaziti mjesta s razglednica. Most nije izgledao čarobno, sendvič je ostao loš, ali priče su prostor učinile našim na drugačiji način. Miran me poljubio u prolazu koji sam opisala, pa se izvinio čovjeku kojeg smo blokirali. Smijali smo se cijelim putem do kuće. Niko nas nije vratio u prvu godinu veze. Samo smo prestali pretpostavljati da poslije jedanaest godina već znamo sve što drugo može primijetiti.
Sada razglednice stižu rijetko. Ne želimo od njih napraviti još jednu obavezu. Posljednja je bila prazna s prednje strane, kupljena za crtanje. Miran je nacrtao naš sto, krivo i bez perspektive, pa napisao da mi danas nema pokazati ništa dalje od njega. Stavila sam je pored šolje. Uveče smo večerali tu i razgovarali duže nego što je hrani trebalo da se ohladi.