Imala sam devetnaest godina kad sam napisala najdužu poruku u svom životu. Pisala sam je od jedanaest navečer do četiri ujutro, na telefonu, u sobi na spratu naše kuće u Kreševu, dok su napolju u šljiviku cvrčali zrikavci, a moja sestra Nina, godinu mlađa, spavala u krevetu do zida s osmijehom djevojke kojoj je sve lako. Nini je sve i bilo lako. Ja sam vježbala klavir na starom pianinu u dnevnoj sobi i maštala da ću jednog dana stati ispred orkestra, a da mi se ruke ne tresu. To nisam govorila nikome.

Nina je tog ljeta hodala s Lovrom, dobrim, zanesenim momkom iz donjeg kraja grada, koji je studirao u Sarajevu i pisao tekstove za jedan bend za koji niko nije čuo. Jedne julske subote Lovro je na večeru doveo prijatelja s fakulteta. Arman je imao dvadeset sedam godina, bio je iz Sarajeva, dvije godine je živio u Londonu i došao je u Kreševo prodati kuću koju mu je ostavio amidža, iznad grada, prema šumi. O svemu je govorio kao da je to vidio već dvaput i da mu je oba puta bilo dosadno. Za stolom je jedini primijetio da na pianinu stoji Brahms, a ne pjesmarica, i pitao je ko to svira. Rekla sam da ja. Pitao je zašto. Do tada me to niko nije pitao.

Tri dana sam ga gledala kako sjedi u našoj bašti, kako odbija rakiju i pije vodu s limunom, kako se smije Lovrinim tekstovima tako da Lovro to ne primijeti. Četvrte noći sam pisala. Obraćala sam mu se s vi, jer je bio stariji i jer mi se činilo da tako pišu žene u knjigama. Napisala sam da znam da ne bih smjela, da će me sutra biti stid i da mi je svejedno. Napisala sam da sam ga čekala prije nego što sam znala da postoji. Napisala sam da ne tražim ništa, osim da mi kaže, makar jednom, da je to pročitao. Brisala sam i pisala ispočetka. U četiri i dvanaest pritisnula sam pošalji, ugasila telefon i ležala slušajući kako pijetlovi u selu iznad nas, jedan za drugim, počinju dan.

Poruka je bila viđena u četiri i dvadeset. Odgovora nije bilo ni tog dana ni sutradan. Trećeg dana poslije podne Arman je došao sam. Našao me je u voćnjaku iza kuće, gdje sam skupljala opale šljive u lavor, jer nisam znala šta bih drugo radila s rukama. Stao je na dva koraka od mene, u bijeloj košulji, s rukama u džepovima.

"Pročitao sam", rekao je. "Dvaput. To je najljepše što mi je iko napisao, i zato vam dugujem pošten odgovor." Govorio je mirno i ljubazno, kao ljekar koji saopćava dijagnozu pacijentu kojeg više neće vidjeti. Rekao je da on nije čovjek za takvu poruku. Da bih mu za mjesec bila draga, a za godinu dosadna, i da bi me onda povrijedio, jer on to uvijek uradi. Da ću ja voljeti još mnogo puta, i bolje. I da naučim biti opreznija, jer neko drugi na njegovom mjestu ne bi bio ovako pristojan. Nisam rekla ništa. Gledala sam šljivu u svojoj ruci, koja je bila prezrela i pukla mi je među prstima.

Moj rođendan bio je dvadeset osmog augusta. Mama je postavila stolove u dvorištu, otac je pekao janje, došla je pola ulice. Lovro je doveo Armana, iako Arman nije htio doći, i to se vidjelo. Možda je zato cijelo veče plesao s Ninom. Šaptao joj je nešto na uho, ona se smijala glasnije nego inače, a Lovro je stajao kod roštilja i okretao komad mesa koji je odavno bio pečen. Oko ponoći Lovro je pozvao Armana da izađu do kapije. Nisu se potukli. Bilo je gore od toga: Lovro je rekao nešto tiho, Arman je odgovorio nešto još tiše i nasmijao se, a Lovro se okrenuo i otišao niz ulicu, bez jakne, i nije se vratio.

U septembru je Lovro otišao bratu u Kanadu i Armana više nikad nije nazvao. Nina je plakala do novembra, a na proljeće se zaručila s policajcem iz Kiseljaka koji je imao lijepe zube i nikakve tekstove. Arman je amidžinu kuću prodao preko agencije i nije došao ni na potpisivanje. Prije nego što su je predali novim vlasnicima, jedno popodne sam se popela do nje. Komšinica mi je dala ključ ispod saksije. U praznoj sobi ostale su njegove knjige, koje nije htio nositi. Listala sam ih i u jednoj, zbirci eseja nekog engleskog pisca, našla podvučene rečenice koje mi je izgovorio u voćnjaku, gotovo riječ po riječ. Sjela sam na pod i smijala se dok nisam zaplakala. Odbio me je citatom.

Dvanaest godina kasnije stajala sam ispred orkestra u Beču i ruke mi se nisu tresle. Diplomirala sam dirigovanje u Sarajevu, dobila stipendiju za Beč i pet godina bila asistentica jednom starom maestru koji je vikao na sve osim na mene. Udala sam se za Konrada, violistu iz istog orkestra, dvadeset godina starijeg od mene, mirnog čovjeka koji mi svako jutro stavlja čaj pored partiture i nikad ne traži više nego što mu mogu dati. Moje ime pisalo je na plakatima po tramvajskim stanicama: Dora Matić, Brahms, Druga simfonija, gala koncert za kraj sezone.

Vidjela sam ga na prijemu poslije koncerta, u foajeu, s čašom koju nije pio. Imao je trideset devet godina, sijede na sljepoočnicama i isto tamno odijelo kao svi muškarci u toj sali. Radio je, saznala sam kasnije, za neku konsultantsku firmu u prvom okrugu, a na koncert ga je doveo klijent. Gledao me je kao da se pokušava sjetiti gdje me je vidio, a onda se sjetio, i vidjela sam kako mu se lice mijenja. Prišla sam mu ja. Pružila sam mu ruku, pitala ga za zdravlje i za London i predstavila mu Konrada. Bila sam ljubazna. To je bilo najteže što sam te večeri dirigovala.

Poslije toga počeo je dolaziti. Na probe, u zadnji red prazne sale, odakle je mislio da ga ne vidim. Na prijeme na koje nije bio pozvan. Slao je kratke, uljudne poruke, i ja sam odgovarala kratko i uljudno. A onda je jedne noći u novembru, u četiri i nešto, zasvijetlio telefon na mom noćnom ormariću. Konrad je spavao. Poruka je bila duga. Obraćao mi se s vi. Napisao je da zna da ne bi smio, da će ga sutra biti stid i da mu je svejedno. Napisao je da me je čekao dvanaest godina, a da nije znao da čeka. Napisao je da ne traži ništa, osim da mu kažem, makar jednom, da sam to pročitala.

Nisam odgovorila. Čitala sam je u tramvaju, u pauzi probe, u kuhinji dok se kuhala voda. Trećeg dana poslije podne, dok je Konrad držao čas studentima, neko je pozvonio na vrata našeg stana u četvrtom okrugu. Otvorila sam s telefonom u ruci, jer sam je upravo opet čitala, i nisam stigla obrisati oči. Arman je stajao na pragu bez kaputa, iako je napolju padala ledena kiša. Vidio je telefon. Vidio je moje oči. Mislio je, znam, da je pobijedio.

Pustila sam ga u predsoblje, ne dalje. "Pročitala sam", rekla sam. "Dvaput. Više nego dvaput. To je najljepše što mi je iko napisao, i zato vam dugujem pošten odgovor." Vidjela sam da je prepoznao rečenicu. Rekla sam mu da mu ne zamjeram voćnjak. Bio je pošten prema djevojci od devetnaest godina koja nije znala ništa, i ta djevojka je to preživjela i od toga napravila ženu koja zna stati pred osamdeset muzičara. Ali tada sam bila niko, kći iz jedne kuće u Kreševu, i nije me htio. Sad sam ime na plakatu, i ne znam hoće li sad mene ili plakat.

Onda sam mu rekla i ono što nisam htjela reći, jer ne znam lagati, a morala bih lagati kad bih to prešutjela. Djevojka iz voćnjaka nije otišla nikud. Još je tu i još sluša kad on govori. Ali ja imam muža koji mi svako jutro stavlja čaj pored partiture i koji nikad nije tražio da ga volim više nego što mogu. Ostajem s njim. Ne zato što moram, nego zato što sam to izabrala, svojom rukom, kao što sam nekad svojom rukom pritisnula pošalji. "I molim vas da više ne dolazite na probe", rekla sam. "Zadnji red se s podija dobro vidi."

Tada se u bravi okrenuo ključ. Konrad je uvijek dolazio deset minuta ranije nego što je najavio. Ušao je mokar, s kesom mandarina, i zastao kad je u predsoblju vidio stranog čovjeka. "Konrade", rekla sam, "ovo je jedan stari poznanik iz Kreševa. Upravo je krenuo." Arman se lagano naklonio Konradu, pogledao me još jednom i izašao na kišu bez kaputa, a ja sam slušala njegove korake niz stepenice dok se nisu izgubili.

Konrad je spustio mandarine na sto i pitao je li sve u redu. Rekla sam da jeste. Telefon sam spustila ekranom nadolje na partituru koju smo sutra trebali probati i otišla u kuhinju staviti vodu za čaj, jer je te večeri bio red na mene.