Ljubav na daljinu u devet uveče

Tri godine sam svake večeri u devet naslanjala telefon na teglu sa šećerom i čekala da se Mirza javi. U Stuttgartu je devet sati isto što i u Bihaću, i to je bilo jedino u čemu nam je udaljenost išla naruku. Poznavala sam ga od pojasa naviše, s piljevinom u kosi i radionicom iza leđa koja se završavala tamo gdje i ekran. Znala sam na kojem klinu mu visi testera i da je kalendar na zidu od jednog salona keramike iz Cazina. Nisam znala šta je lijevo od vrata.

Upoznali smo se jednog ljeta, kad je mojoj majci donio novi kuhinjski sto od trešnje. Unio ga je sam, i dok mu je moja majka kuhala kafu, prešao je dlanom preko ploče kao da provjerava je li još topla. Te večeri smo sjedili kod Kostele, s nogama u Uni, koja je i u augustu bila toliko hladna da zaboli. Rekao mi je da ne vjeruje u ljubav na daljinu, da je to kao kad naručiš namještaj po slici. Dva dana nakon što sam se vratila u Njemačku, nazvao je prvi put.

Naši razgovori imali su svoj red. On bi mi prvo pokazao šta je radio taj dan: dasku oraha koju je tek ostrugao, ugao kredenca, šarke za vrata jedne stare kuće u Ripču. Prinosio bi drvo kameri kao da ga mogu pomirisati. Ja sam njemu pokazivala čajnu kuhinju na odjelu, aparat za kafu koji je gutao kovanice, prozor prema Neckaru i gospođu Kessler iz sobe dvanaest, koja je plela čarape za unuke i zvala me sestra Ida. Ponekad bih zaspala usred rečenice, a on ne bi prekinuo. Probudila bih se u tri ujutro, a na ekranu bi bio plafon njegove sobe.

Ljubav na daljinu je, shvatila sam s vremenom, ljubav prema rubovima. Znala sam njegov glas i njegove ruke, ali nisam znala kako hoda kad misli da ga niko ne gleda. On nije znao miris dezinfekcije koji mi je ostajao u kosi ni voz S-Bahna u pet i dvanaest, pun ljudi koji spavaju stojeći. Dvaput godišnje sam dolazila kući, za Bajram i preko ljeta, po dvije sedmice. Viđali smo se u gradu i na rijeci, nikad u radionici, jer je govorio da je tamo nered za goste. Svaki put smo prvog dana bili stidljivi kao stranci, a dok bismo se navikli jedno na drugo, već je trebalo nazad.

U septembru me šef odjela, doktor Hollweg, pozvao u svoju kancelariju. Glavna sestra Ulrike odlazila je u penziju i on je htio da njeno mjesto preuzmem ja. Ugovor na neodređeno, plata za trećinu veća i stan s balkonom u Bad Cannstattu, koji klinika iznajmljuje svojim ljudima. Dao mi je vremena do prvog oktobra. Moja koleginica Teodora, Rumunka koja je došla iste godine kad i ja, rekla je da sam luda ako i trenutak razmišljam. Majka je na telefonu samo uzdahnula: ostani, kćeri, dok te hoće.

Mirzi sam rekla iste večeri. On je nešto brusio izvan kadra i dugo se čulo samo šuštanje papira po drvetu. Onda je rekao da je to lijepo i da mi čestita, onim glasom kojim se komšiji čestita novi auto. Pitala sam ga šta zaista misli. Spustio je brusni papir i pogledao pravo u kameru, što nikad nije radio, jer je uvijek gledao mene na svom ekranu, malo ispod. "Mogao bih ja doći", rekao je. "Tamo trebaju stolari. Ćamil iz Cazina već dvije godine radi u jednoj radionici u Esslingenu."

Toliko puta sam zamišljala da će to reći, a sad kad je rekao, osjetila sam nešto hladno, kao kad usred smjene shvatiš da si zaboravila provjeriti jednu infuziju. Pitala sam ga za radionicu, za majku. Rekao je da radionica nije kuća i da mu majka ima sestru preko puta. Onda je, pomalo postiđen, izvukao ispod stola tanku knjigu sa žutim koricama. Od proljeća je, priznao je, utorkom išao na časove njemačkog kod jedne profesorice u gradu i nije mi htio reći dok ne položi. Pročitao mi je s prve stranice, sporo i pažljivo: "Ich heiße Mirza. Ich bin Tischler."

Dok je vraćao knjigu, zakačio je laktom kutiju sa šarafima za koju je telefon bio naslonjen. Telefon je pao na radni sto, otklizao do kante s ljepilom i ostao naslonjen na nju, okrenut na drugu stranu. Prvi put za tri godine vidjela sam ostatak njegove radionice, iskosa. Vidjela sam prozor prema Uni, za koji nisam znala da postoji. Vidjela sam napola gotov sto od oraha, dug i širok, za šest ljudi. I vidjela sam kartonske kutije uz zid, alat umotan u novine i list papira zalijepljen na tračnu pilu, na kojem je flomasterom pisalo: prodajem, povoljno. Mirza je brzo podigao telefon i opet sam ga imala samo od pojasa naviše.

Te noći nisam mogla spavati. Obukla sam jaknu preko pidžame i sišla do Neckara. Zamišljala sam ga u Esslingenu, u velikoj hali pod neonskim svjetlom, kako po tuđem crtežu sklapa iste kuhinjske elemente od iverice i uveče dolazi u stan s balkonom, u koji se još nisam ni uselila. Zamišljala sam kako ga pitam kako mu je bilo, a on šuti, jer nema šta pokazati. A onda sam zamislila sebe u tom stanu za deset godina, s platom za trećinu većom, i nisam vidjela ništa osim plafona.

Sutradan sam otišla doktoru Hollwegu i rekla da ne mogu prihvatiti. Mislio je da se radi o novcu i počeo nešto računati na papiru. Rekla sam mu da se radi o jednom stolu. Pogledao me preko naočala, slegnuo ramenima i rekao da mi vrata ostaju otvorena godinu dana. Iste večeri pisala sam Senki, koja je sa mnom završila srednju medicinsku, a sad radi na internom u kantonalnoj bolnici. Odgovorila je za pet minuta: trebaju im sestre, plata je trećina moje, a smjene su gore nego što misliš. I dođi, napisala je, nema nas više ovdje.

Mirzi nisam rekla ništa. Prvi put za tri godine slagala sam ga i rekla da sam potpisala. Gledao me nekoliko sekundi, a onda se nasmijao i rekao da će onda učiti dalje. Svake večeri slušala sam ga kako mi čita rečenice o vremenu i o putovanju vozom, a on je mislio da se smijem njegovom izgovoru. Zamolila sam ga samo jedno, da ništa ne prodaje dok ne dođem u decembru. Obećao je i nije pitao zašto. List s tračne pile više se nije vidio, ali nisam znala je li ga skinuo ili je samo okrenuo kameru.

Dala sam otkaz i radila do kraja novembra. Teodora se ljutila dvije sedmice, a onda mi je pomogla spakovati stan u šest kutija. Gospođa Kessler mi je posljednjeg dana dala par sivih čarapa i rekla da su za muškarca, jer ja nemam tako velike noge, a neko će ih valjda nositi. Autobus je krenuo u sedam uveče, prešao Austriju, Sloveniju i Hrvatsku dok sam spavala naslonjena na prozor, i u podne ušao u Bosnu kod Izačića, gdje je carinik pregledao moje kutije i pitao me vraćam li se zauvijek.

Majci sam javila tek s granice i zabranila joj da ikome kaže. U Bihaću je bila magla, a Una je pod mostom bila zelena i glasna, kao uvijek kad padne kiša u planinama. Ostavila sam kutije kod majke, popila kafu za onim istim stolom od trešnje i čekala da se smrači. U pola devet sam izašla. Išla sam pješke prema Harmanima, uz rijeku, i usput shvatila da ne znam put do njegove radionice, jer sam je uvijek gledala samo iznutra. Pitala sam jednog čovjeka ispred prodavnice. Znao je odmah.

Vrata radionice bila su odškrinuta, na radiju je išla neka stara sevdalinka i mirisalo je na orah, onaj miris koji sam tri godine gledala. Kutije su još stajale uz zid. Mirza je stajao leđima okrenut vratima i brusio dugi sto, onaj za šest ljudi. Nije me čuo. Gledala sam kako se kreće kad misli da ga niko ne gleda: malo pogrbljen, s olovkom za uhom, pjevuši s radijem i griješi riječi. Onda je pogledao na sat, obrisao ruke o pantalone, izvadio telefon i naslonio ga na kutiju sa šarafima. Bilo je devet.

U džepu kaputa zazvonio mi je telefon. Mirza se okrenuo na zvuk. Izvadila sam telefon i javila se, i neko vrijeme smo tako stajali, on kod stola, ja na vratima, i gledali se preko dva ekrana i preko radionice pune piljevine. "Lagala sam te", rekla sam u telefon. "Nisam potpisala." Čula sam ga dvaput, jednom iz telefona i jednom iz radionice, kad je rekao: "Vidim." Nije se pomakao, kao da se boji da ću izaći iz kadra ako napravi korak.

Prišla sam stolu i prešla dlanom preko ploče, onako kako je on to radio na ekranu. Bila je topla od brušenja. Kasnije sam mu dala čarape gospođe Kessler i bile su mu taman. Posljednje što pamtim od te večeri, prije nego što je ugasio radio i skinuo papir s tračne pile, jesu naša dva telefona na radnom stolu, okrenuta prema plafonu. Niko od nas nije prekinuo vezu. Još dugo su jedan drugom pokazivali isti plafon.